Mehanička jednostavnost, umesto tehnološke sofisticiranosti, stvorila je jedan od najizdržljivijih motora u istoriji.

U doba kada dizel motore iz ponude novih generacija automobila postepeno, ali sigurno potiskuju benzinske, benzinsko-električne i potpuno električne opcije, lako je zaboraviti da je ova danas prilično omražena tehnologija ne tako davno bila prvi izbor mnogih vozača.

Ne samo zbog štednje goriva, nego i ponekad neverovatne pouzdanosti koju su omogućavali dizelaši iz Mercedesa. Njihov petocilindarski motor oznake OM 617 s godinama je izgradio ugled motora koji je često nadživeo sam automobil i sa kojim se bez imalo problema moglo preći danas gotovo nezamislivih milion kilometara, prema svedočanstvima brojnih mehaničara širom sveta.

Jedan od sigurno najizdržljivijih motora u istoriji, OM 617 ugrađivao se ispod dugačke haube slavnog Mercedesa W123 i bio je glavni razlog zašto je taj model postao omiljeni izbor taksista širom sveta. Legendarnom rednom petocilindrašu njegov kultni status, međutim, nije omogućila tehnološka sofisticiranost, već, naprotiv, njegova mehanička jednostavnost.

U doba kada je OM 617 nastao, za dizel motore je bilo sasvim uobičajeno da imaju nisku izlaznu snagu po litri zapremine. Relativno mali mehanički stres na pojedinačnim komponentama obezbeđen je masivnim klipovima i klipnjačama koji su radili u robusnom bloku, a „predimenzionirana“ je bila i radilica. Čista mehanika, drugim rečima, bez komplikovane elektronike koja je u periodu od 1974. do 1991. godine, kada se proizvodio ovaj veliki dizelaš, uglavnom bila tek ideja koja je trebalo da bude primenjena u serijskim automobilima.

Uz redovno održavanje i zamenu ulja, kao i popravke koje nisu zahtevale komplikovanu dijagnostiku, već iskusnog mehaničara sa osnovnom opremom, mnogi primerci su često prelazili više od milion kilometara, pa je u nekim slučajevima karoserija došla do kraja životnog veka pre samog motora.

Ta izuzetna izdržljivost imala je svoju cenu u obliku slabih performansi, jer je trolitarski OM 617 sa 88 KS u kasnijim verzijama 300 D nudio prilično spora ubrzanja, kao i vrlo neuglađen, gotovo „traktorski“ rad petocilindraša. Ali, sve je to bilo prihvatljivo ljubiteljima modela W123, kod kojih je on i dan-danas izuzetno cenjen i tražen automobil.

Biznis Kurir/Jutarnji

Iznenadiće vas koliko vremena zapravo ne štedite bržom vožnjom?

Svi smo se više puta našli u sličnoj situaciji. Kasnimo na posao, sastanak ili dogovor i, kako bismo nadoknadili izgubljeno vreme, ubrzavamo, često makar nakratko prekoračujući ograničenje brzine.

Ipak, brzina nije vrlina koja štedi onoliko vremena koliko mislimo, a istovremeno značajno povećava potrošnju goriva. To je potvrdilo istraživanje Univerziteta u Minesoti, sprovedeno na podacima o 120 miliona vožnji tokom nekoliko dana 2021. godine, piše Auto klub.

Istraživači su analizirali podatke o saobraćaju, ograničenjima brzine, karakteristikama puteva i topografiji terena. Između ostalog, zaključili su da je više od 43 odsto analiziranih putovanja obuhvatalo barem jedno prekoračenje brzine, dok su vozači ograničenje brzine prekoračivali tokom približno 12 odsto ukupnog vremena vožnje.

S obzirom na to da se milioni američkih vozača, uprkos prilično strogim kaznama i posledicama za prebrzu vožnju, svakodnevno odlučuju na prekoračenje ograničenja, postavlja se pitanje kakvi bi rezultati bili u Evropi, odnosno Srbiji, gde vozači ipak imaju nešto opušteniji odnos prema brzini.

Najčešći izgovor za prebrzu vožnju jeste da se tako štedi vreme. Međutim, istraživanje je prilično jasno srušilo taj mit, pokazavši da razlika između poštovanja i prekoračenja ograničenja brzine iznosi svega 54 sekunde po danu.

Uostalom, da velika brzina ne štedi onoliko vremena koliko nam se čini može se dokazati i matematički. Primer profesora matematike Joséa Ángela Murcije pokazuje koliko je mala korist od povećanja brzine sa 120 na 140 km/h. Naizgled velika razlika zapravo donosi uštedu od svega oko četiri sekunde po kilometru.

Drugim rečima, matematika pokazuje da sa povećanjem brzine ušteda vremena postaje sve manja, jer svaki dodatni kilometar na sat donosi manju uštedu nego prethodni.

Osim što ne štedi mnogo vremena, veća brzina zahteva i više energije motora za savladavanje otpora vazduha, što dovodi do proporcionalno veće potrošnje goriva. Sličan zaključak donet je i analizom vozača električnih automobila: umerenije brzine znače manju potrošnju struje i veći domet.

U svim raspravama o sigurnosti u saobraćaju, “brzina” gotovo uvijek zauzima centralno mjesto. Policijske kampanje, medijski tekstovi i edukativni materijali fokusirani su na opasnosti prebrze vožnje, što je, dakako, ispravno i neophodno.

Međutim, postoji jedan fenomen o kojem se u javnosti govori znatno manje, a koji nerijetko dovodi do izuzetno opasnih situacija na putevima: neopravdano spora vožnja.

I dok prebrza vožnja direktno ugrožava život zbog gubitka kontrole, spora vožnja djeluje poput “tempirane bombe” koja stvara frustraciju, blokira protok saobraćaja i, što je najopasnije, tjera druge vozače na donošenje ishitrenih i neracionalnih odluka.

Zašto je sporost opasna?

Mnogi vozači koji voze znatno ispod ograničenja smatraju da su “sigurni” jer ne krše pravilo o maksimalnoj brzini. No, sigurnost u saobraćaju nije binarna kategorija koja zavisi samo o kazaljki brzinomjera. Sigurnost zavisi o predvidljivosti i protočnosti.

Kada se na otvorenoj saobraćajnici, gdje je ograničenje, na primjer 90 km/h, pojavi vozač koji bez ikakvog opravdanog razloga vozi 40 ili 50 km/h, on stvara “čep”.

Iza njega se ubrzano gomila kolona vozila.

Vozači u toj koloni postaju nervozni, gledaju na sat, kasne na posao ili obaveze.

Ta nervoza smanjuje nivo strpljenja i kritičkog razmišljanja.

Rezultat?

Vozači iz kolone počinju preticati na mjestima koja nisu pregledna, ulazeći u rizične manevre samo kako bi se maknuli iza sporog učesnika u saobraćaju.

U tom trenutku, taj “sigurni” a spori vozač postaje indirektni učesnik frontalnog sudara.

Šta kaže Zakon?

Zakon o sigurnosti saobraćaja na putevima (ZOBS), vrlo je jasan: vožnja nije samo “kretanje”, već mora biti usklađena s okolinom.

1. Prilagođavanje uslovima na putu: Vozač je dužan brzinu kretanja prilagoditi osobinama i stanju puta, vidljivosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i gustoći saobraćaja. Ovo pravilo služi da vozilo uvijek možete zaustaviti pred eventualnom zaprekom. Ali, to pravilo ima i drugu stranu medalje – ne smijete voziti toliko sporo da bitno usporavate saobraćajni tok bez opravdanog razloga.

2. Obaveza propuštanja: Ovo je pravilo koje mnogi ili ne poznaju ili ignorišu. Ako se iza vas nakupila kolona vozila koja vas ne mogu sigurno preteći, a vi vozite brzinom manjom od dopuštene ili manjom od brzine saobraćajnog toka, dužni ste se na prvom pogodnom mjestu isključiti iz saobraćaja i propustiti kolonu. 

Ovo nije pitanje ljubaznosti, već zakonska obaveza. Kazna za nepoštovanje ove odredbe iznosi i do 300 KM. (?)

3. Pravilo “polovina brzine”: Ako vozite brzinom manjom od polovine najveće dopuštene brzine na određenoj dionici, zakon vas obavezuje da uključite sva četiri žmigavca, osim ako koristite žuto rotacijsko svjetlo (koje često imaju radne mašine).

Ova mjera služi upozorenju vozačima iza vas da je brzinska razlika velika kako bi na vrijeme reagovali.

Kazna za ovaj propust iznosi oko 50 KM. (?)

4. Minimum od 30 km/h: Pod normalnim saobraćajnim uslovima, brzina na putu ne smije se ograničiti ispod 30 km/h.

To je donja granica koja osigurava da saobraćaj ne postane “pješačka zona” tamo gdje joj nije mjesto.

Kada je spora vožnja opravdana?

Naravno, spora vožnja nije uvijek prekršaj. Postoje situacije kada je ona ne samo dopuštena, nego i poželjna:

• Teški vremenski uslovi: Magla, poledica, jaka kiša ili snijeg opravdavaju znatno nižu brzinu od ograničene.
• Teški teret: Vuča prikolice ili prevoz glomaznog tereta koji utiče na stabilnost vozila.
• Tehnički kvar: Vozilo u fazi kvara s uključenom signalizacijom.
• Novopečeni vozači: Vozači početnici često voze opreznije, što je sasvim razumljivo dok stiču iskustvo a na to nas upozorava oznaka „P“.

Problem nastaje kada se na putu nađe vozač koji je jednostavno, „u svom svijetu“, telefonira, posmatra okolinu ili je nesiguran u svoje vozačke sposobnosti, pri čemu potpuno ignoriše činjenicu da se iza njega stvara kolona od deset automobila.

Psihologija “sporog vozača” i frustracija na saobraćajnici!

Saobraćajni psiholozi često ističu da spora vožnja bez razloga izaziva jednu od najgorih reakcija u saobraćaju – osjećaj bespomoćnosti kod drugih vozača.

Kada ste zaglavljeni iza kamiona, znate da on fizički ne može brže. Kada ste zaglavljeni iza putničkog automobila koji vozi 40 km/h na dionici gdje se može voziti 90 km/h, javlja se osjećaj nepravde.

To dovodi do “puta bijesa” (road rage). Vozači postaju agresivni, “lijepe” se na branik (što je takođe prekršaj), uključuju sirenu i blicaju.

Spora vožnja stoga direktno kontaminira atmosferu na putu i pretvara je u mjesto stresa umjesto mjesta za siguran prevoz od tačke A do tačke B.

Kako se ispravno ponašati?

Ako osjetite da vozite sporije od ostalih učesnika u saobraćaju:

1. Provjeravajte retrovizor: Ako vidite više od dva automobila iza sebe koji vas “prate”, vjerojatno ih usporavate.
2. Iskoristite proširenja: Saobraćajnice su često projektovane s stajalištima ili širim dijelovima upravo za olakšanje saobraćaja. Stanite, propustite kolonu i nastavite voziti svojim tempom bez pritiska.
3. Uključite svjetlosnu signalizaciju: Ako imate tehnički problem ili vozite teško opterećeni, dajte do znanja drugima da ste svjesni svoje sporosti korištenjem žmigavaca.
4. Budite defenzivni, a ne pasivni: Biti defenzivan vozač znači biti oprezan, ali i predvidljiv. Pasivna, neodlučna i neopravdano spora vožnja je sve samo ne predvidljiva.

Zaključak!

Spora vožnja nije “bezazlena”!

Ona je prepreka u saobraćaju!

Dok su brzina i alkohol glavni fokusi policijskih akcija, kultura u saobraćaju nalaže i odgovornost prema drugim učesnicima!

Ako vaše kretanje bitno usporava funkcionisanje saobraćaja, vi postajete smetnja!

Zakon je tu da nas podsjeti – saobraćajnica je zajednički prostor, a ne lična staza za bezbrižno tumaranje!

Budite svjesni onoga što se događa iza vas jednako kao i kretanje onih ispred vas!

Prostije, gledajte u retrovizor! (uretrovizoru.com)

Nakon dana provedenih bez alarma, rokova i svakodnevnog pritiska, povratak na posao mnogima teško pada, pa se nerijetko javlja osjećaj tuge, umora i bezvoljnosti.

Ipak, stručnjaci ističu da ono što često nazivamo „depresijom nakon godišnjeg odmora“ uglavnom predstavlja prolaznu teškoću prilagođavanja povratku u rutinu, ali može biti i pokazatelj da nam svakodnevni život ostavlja premalo prostora za odmor i zadovoljstvo.

Depresija nakon godišnjeg odmora“ nije isto što i depresivni poremećaj

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, ističe za „Nezavisne   novine“ da se rečenica „Vratio sam se s odmora i odmah sam u depresiji“ čuje mnogo puta u zadnje vrijeme.

„Najčešće je izgovorena kroz šalu, uz fotografije s mora i uz žaljenje što je alarm ponovo zazvonio. Ali iza tog popularnog izraza ipak može stajati nešto vrlo stvarno“, kazala je ona.

Prije svega, kako kaže važno je napraviti razliku između onoga što kolokvijalno nazivamo „depresijom nakon godišnjeg odmora“ i depresivnog poremećaja.

„U najvećem broju slučajeva ljudi zapravo govore o postvakacionom padu raspoloženja, odnosno teškoći da se nakon perioda odmora ponovo prilagode svakodnevnom ritmu. Vraćaju se obavezama, rokovima, poslu, kućnim poslovima, ranom ustajanju i odgovornostima od kojih su nakratko napravili pauzu“, kazala je  Savanović Zorićeva.

Ističe da na odmoru često živimo potpuno drugačije.

„Imamo više vremena, manje pritiska, više smo napolju, spavamo drugačije, družimo se i, što je možda najvažnije, imamo osjećaj da naše vrijeme ponovo pripada nama. Povratak u svakodnevicu zato može biti prilično snažan kontrast“, pojašnjava ona.

Da li nam nedostaje godišnji odmor ili život kakav smo imali na odmoru?

Zato, kako kaže, upravo dolazimo do zanimljivog pitanja: da li nam zapravo nedostaje godišnji odmor ili nam nedostaje život kakav smo na odmoru imali?

„Jer, ako smo tokom odmora prvi put nakon nekoliko mjeseci dovoljno spavali, provodili vrijeme sa porodicom, šetali, čitali, razgovarali bez gledanja na sat i shvatili koliko nam prija sporiji tempo, nije neobično da nam povratak na posao teško padne. Odmor nam je možda samo pokazao koliko smo iscrpljeni bili prije njega. Zato nekada „depresija nakon odmora“ nije toliko tuga za morem koliko nezadovoljstvo svakodnevnim životom kojem se vraćamo“, jasna je ona.

Pojašnjava da posebno teško povratak može pasti ljudima koji su i prije odmora bili iscrpljeni, pod velikim pritiskom ili nezadovoljni svojim poslom.

„Dok su na odmoru, problem može privremeno biti van vidokruga, ali se po povratku ponovo pojavljuje. Tada je korisno zastati i pitati se: ‘Šta mi je na odmoru toliko prijalo i zašto toga nema dovoljno u mom svakodnevnom životu?’ To može biti vrlo važna informacija. Možda nam nedostaje više vremena za djecu i partnera, više sna, kretanja, druženja, odmora, kreativnosti ili jednostavno više granica prema poslu i drugim ljudima“, kazala je Savanović Zorćeva.

Kako olakšati povratak u svakodnevni ritam?

Ističe da ne treba očekivati da ćemo prvog dana nakon odmora biti jednako produktivni kao posljednjeg dana prije njega.

„Dobro je sebi ostaviti malo prostora za prilagođavanje, vratiti se postepeno u ritam, regulisati san i ne zatrpavati se odmah svim obavezama. Takođe je važno da ne napravimo od odmora jedini period u godini kada sebi dozvoljavamo zadovoljstvo.

Ako nam je cijela godina samo čekanje sljedećeg godišnjeg odmora, onda možda problem nije u tome što je odmor prekratak, nego što je svakodnevica postala previše opterećujuća“, ističe ona.

Kako je rekla, postavlja se pitanje koliko je normalno da traje taj pad raspoloženja, te ističe da ne postoji univerzalan broj dana.

„Nekoliko dana umora, bezvoljnosti ili nostalgije za odmorom može biti očekivano, posebno ako se raspoloženje postepeno popravlja kako se vraćamo u rutinu. Međutim, ako se simptomi ne povlače, postaju sve izraženiji ili značajno ometaju svakodnevno funkcionisanje, onda više ne treba sve pripisivati završetku godišnjeg odmora. Ako simptomi depresije traju najmanje dvije sedmice, važno je potražiti stručnu procjenu“, kazala je Savanović Zorićeva.

„Ljetna depresija“ nije isto što i sezonski afektivni poremećaj

Ističe da treba biti oprezan i sa izrazom „ljetna depresija“.

Činjenica da se neko ljeti osjeća lošije ne znači automatski da ima sezonski afektivni poremećaj.

„Postoji i ljetni obrazac sezonskog afektivnog poremećaja, ali je on rjeđi od zimskog. Kod njega se simptomi pojavljuju u karakterističnom sezonskom obrascu i mogu uključivati probleme sa spavanjem, nemir, razdražljivost i promjene apetita“, kazala je Savanović Zorićeva.

Kako je rekla, ljeto, međutim, samo po sebi može biti emocionalno zahtjevno.

„Visoke temperature, poremećen san, promjena rutine, očekivanje da ‘moramo uživati’, kao i stalno gledanje tuđih fotografija sa putovanja i odmora, mogu stvoriti dodatni pritisak. Posebno ako se iznutra ne osjećamo onako srećno kako mislimo da bi ‘trebalo’ da se osjećamo. Zato ne bih patologizovala svaki ljetni pad raspoloženja niti svaku tugu nakon godišnjeg odmora. Ali ih ne bih ni potpuno ignorisala“, jasna je Savanović Zorićeva.

Povratak s odmora može biti prilika za promjenu svakodnevice

Kazala je da nam ponekad upravo tih nekoliko dana nakon odmora postave važno pitanje: Šta je to što mi je tokom odmora toliko nedostajalo u mom životu?

„I možda je to najkorisniji način da razumijemo postvakacioni blues. Ne kao znak da nam treba još jedna sedmica mora, nego kao priliku da vidimo šta bismo od tog osjećaja slobode, bliskosti, odmora i sporijeg života mogli da prenesemo u svakodnevicu. Jer cilj nije da preživimo do sljedećeg godišnjeg odmora, već da nam život između dva godišnja odmora bude dovoljno dobar da nam odmor bude odmor, a ne bijeg“, zaključila je ona.

Lično smatram da tu i nema pravila a i ako ima zavisi od auta, koji mu je pogon i još mnogo šta ali kolege stručnjaci imaju i svoje stavove i mišljenja!

Postavljanje novih guma na prednje točkove automobila može dovesti do smanjenja stabilnosti vozila, posebno pri većim brzinama ili u nepovoljnim vremenskim uslovima, zbog čega stručnjaci savjetuju da nove gume uvijek postavite na zadnju osovinu vozila.

Ovo pravilo važi bez obzira na tip pogona automobila.

Postavljanje novih guma na zadnje točkove obezbjeđuje bolju stabilnost vozila, smanjujući rizik od zanošenja zadnjeg dijela tokom vožnje.

Zašto na zadnju osovinu?

Zadnje gume imaju ključnu ulogu u stabilnosti vozila. Ako su one istrošene ili lošijeg kvaliteta, može doći do opasnog gubitka kontrole nad vozilom, posebno u situacijama kao što su naglo kočenje ili vožnja po klizavom kolovozu.

U takvim uslovima, lošije gume na zadnjoj osovini mogu izazvati zanošenje zadnjeg dijela vozila, što je teško ispraviti čak i uz pomoć naprednih sistema.

Kod vozila sa pogonom na sva četiri točka (4×4 i AWD), važno je napomenuti da su sve četiri gume podložne habanju, ali i dalje važi pravilo da se novi par guma stavlja pozadi.

Razlog je što čak i kod AWD sistema, stabilnost dolazi prvenstveno od zadnje osovine, dok se prednje gume više oslanjaju na upravljanje.

Dodatno, kod 4×4 vozila, neujednačena potrošenost guma može izazvati povećano opterećenje na diferencijal i druge komponente sistema pogona, piše b92.

Horizontalna i vertikalna signalizacija, jedna od bolnih tačaka saobraćajne infrastrukture u Gradu Bijeljina, definitivno zahtjeva mnogo više angažovanja i vremena za obradu! Za moje vrijeme, bože moj, brinuću samo ja, ali svakako, bavićemo se izdvajanju radnog vremena i nadležnim stručnjacima koji su plaćeni da sve probleme iz ove oblasti svedu na minimum.

Ono što se moglo uočiti u našoj Bijeljini ovih desetak i više godina, je prolazilo bez ičijih komentara pa i mojih jer, nije se imalo vremena, radilo se ono od čega se živjelo.

Ali, moja malenkost, sada, u ovom poslu, novinarsko-istraživačkom je nešto što se radi opuštenije, bez nekih i nekadašnjih, svakodnevnih obaveza, hoću reći, sa ciljano izdvojenim vremenom posvećenom ispravljanju nečijih grešaka iz prošlih vremena a koji su nam u ovim godinama, saobraćajne ekspanzije, sve bitniji i sve preči i bez ičijih naloga zvaničnika nego samo vas, mojih sugrađana!

Međutim, izgleda, ali ne da izgleda nego sam i siguran, da su se mnogi uspavali, i nije čudo da po svim osnovama, padamo sve niže a tamo gdje smo baš na dnu je ovaj naš saobraćaj, u najširem smislu riječi!

Zbog svih činjenica do kojih sam došao u ovih 5-6 godina, intezivnog angažovanja i bavljenjem saobraćajem, bio sam primoran više puta da mijenjam način djelovanja i moram priznati da mi još nije jasno zašto se i kako se ovoliko dugo moglo ćutati i bježati od problema?

Za gospodu iz Gradske uprave Grada Bijeljina, posle svega urađenog u godinama iza nas, sad mi više i nije „čudo“ jer lagano mogu premotati filmove i mandate unazad i tačno hronološki poredati sve odgovorne, bar po radnim mjestima za koje su bili, bar nekad redovno plaćani, ali i za iste, trebali debelo „odgovarati“?

Ako smo već došli do nečije odgovornosti, onda, da počnem od neke osnove, na primjer iz oblasti saobraćajne signalizacije i tako, lagano, dokle stignemo?

Pošto je materija obimna, držaću se mandata od 2020. godine t.j. mandata koji su za nama u periodu koji sam već spomenuo a i praktično je lakše propratiti.

U međuvremenu, sve veći broj građana, pratilaca potvrđuje osnove za ovu vrstu „istraživanja“, sve više se uključuju i delegiraju neka nova pitanja, nove teme i dileme i ako se ovako nastavi, naš portal će imati višečlanu redakciju što je, čini mi se i stvarna potreba.

Do tada, još jednom, utvrđujemo gradivo na temu saobraćajne signalizacije.

Naravno da ću i ovog puta spomenuti ovu aktuelnu horizontalnu signalizaciju koju je, opet po odluci tima ili gradonačelnika, te poslove počela firma „Sacom“ d.o.o. iz Sarajeva još 12. juna, nastavila oko 15. jula a danas, 05. avgusta je posao završen u procentu oko 55%, tako da smo svi u nedoumici i naravno, nezadovoljni ali i nije čudo?

Pitam se, kada je to u režiji tima aktuelnog gradonačelnika i bilo bolje?

Odgovorno tvrdim, nikad!

Moram i ovom prilikom napomenuti naše sugrađane šta sve spada u horizontalnu signaizaciju. Kao prvo, pješački prelazi, pješačka ostrva, ležeći policajci i sve druge vrste usporivača brzine, linije raznih vrsta i boja, autobuska i taxi stajališta, oznake za škole, strelice svih vrsta i za nas je dosta…

U vertikalnu signalizaciju svrstavamo sve saobraćajne znakove, svih oblika i boja bez obzira na namjenu i vrstu i uglavnom postavljenim na ove metalne pocinkovane cijevi a svi drugi su, otprilike na nekim većim, konzolnim nosačima. Na njima su, uglavnom svjetlosni saobraćajni znakovi, (semafori),pa i neki novi standardni, mada zabilježio sam i neke prevaziđene koji su tu, uglavnom suvišni ali iza njih, uglavnom se „kriju“ oni koji rade elaborate za postavljanje svih vrsta signalizacije?

Šta je razlog ovog odugovlačenja, oko završavanja ovih aktelnih radova oko horizontalne signalizacije započete 12. juna ove godine, saznaćemo uskoro i obavijestiti vas ali do tada….

Već danima obilazim ulicu Kralja Dragutina. Da lakše shvatite, to je ulica koja počinje, kosim isključenjem iz ulice Srpske dobrovoljačke garde i pored restorana „5.jezera“ završava u ulici Mučenika Romanovih, ukupne dužine oko 900 metara.

Prilikom mojih ranijih istraživanja u pronalaženju promašenih rješenja i postavki u našim ulicama, čak sam jednom i pohvalio postavu iz Gradske uprave koja je za tada postavljena dva, standardna ležeća policajca, bar djelimično dobro postavila vertikalnu signalizaciju ali onda je negdje početkom ove godine, aprila mjeseca, čini mi se, uslijedila rekonstrukcija, možda čak i ničim izazvana i koja se mogla samo doraditi, ali, sad po nekom novom stručnjaku sve je tim „savremenim“ elaboratom izmjenjeno?

Konkretno, kad idete iz centra grada kroz ulicu Srpske dobrovačke garde i skrenete koso ulijevo ulazite u ulicu Kralja Dragutina i čim prođete automatsku praonicu slijedio vam je saobraćajni znak sa ograničenjem brzine na 30 km/čas i ispod njega drugi, koji vas obavještava da je to umanjenje zbog ležećeg policajca na koji nailazite nakon pređenih 60-70 metara i to je bilo sve OK.

Usporivač brzine ili ležeći policajac, propisno ofarban i to je, bar sa aspekta vertikalne signalizacije, u redu.

Međutim, iza tog, prvog krećući se dalje, na nekih 280-300 metara bio je još jedan, istog karaktera ali za njega niste imali novo upozorenje?

Da zaključim, gospoda koja je radila tadašnji elaborat, smatrali su da i za jedan i drugi ležeći mogu da se „provuku“ samo sa po jednim parom saobraćajnih znakova? Iz jednog pravca jedan par a iz drugog, isti takav?

Ako su već smatrali da je to dovoljno, onda su mogli – morali tu zonu označiti kao onu gdje se maksimalno vozi 30 km/ čas, tzv, ZONA 30 i tako bi donekle i moglo?

Međutim, to je bilo nekada a sada je to prošlost!

Trenutno, što sad vidite u toj ulici je nešto „novo“, po onom uobičajenom, hajde da se nešto promijeni, ili da malo potrošimo dodatno novaca a na šta će ovo ličiti nije toliko ni važno, neće niko reagovati a neki novac je i „opran“?

Sad, moguće je da je bilo i drugih kalkulacija jer ovo je možda neko naredio, nekom novom stručnjaku kako bi diskreditovao onog prethodnog ili je namjera bila samo da se ugrabe neki pozitivni poeni, odnosno pokaže kako se nešto radi?

Novi elaborat je, dakle promijenio sledeće…

Prvi ležeći, onaj stari je potpuno ukinut, bio je pored kuće sa brojem 12. sa desne strane a lijevo je, za malo „udarao“ na veliku kapiju, komšije sa lijeve strane ulice? Ostali su samo tragovi i ispade da je sve ove godine bio tu nepotrebno?

I drugi je, takođe ukinut a i bio je na na 5-6 metara od jedne bočne ulice koja se uključivala sa lijeve strane? Čudno da su ga i stavili tu ali, kakvo čuđenje, majstori su to?! Tačna lokacija, ovog drugog, pored zgrade za brojem 30.

Elem, oba su, dakle ukinuta a  po novom elaboratu planiran je i urađen jedan produženi na koji je smješten i pješački prelaz, tek, neka je sve u kompletu?! Čak su ga lijepo i ofarbali? NIJE SVE FUNKCIONALNO AKO JE LIJEPO?

Međutim, izbor lokacije im je i ovog puta čisti promašaj!

Promašaj je evidentan jer mu tu nije mjesto ni u paketu sa pješačkim prelazom jer, očigledno im je bila namjera napraviti nešto novo, t.j. „paket aranžman“ ali ne pogodiše gdje treba, nego, direktno na malu kapiju domaćina kuće sa brojem 22.

Dakle, sa desne strane, mala kapija bez trotoara, ivičnjaka i asfaltne podloge a i tu je ta mala ulazna kapija, domaćinu na vrata?(broj 22).

Lijeva strana, sa asfaltnom podlogom, klasičan trotoar i bez uzurpiranja prostora komšije sa lijeve strane.

Moram pohvaliti da ni u ovom drugom projektu nisu zaboravili na saobraćajni znak koji sve vozače obavezuju da smanje brzinu na 30 km/čas a i njegova lokacija je korektna, na nekih 50-70 m prije usporivača, međutim…

Na tom stubu, za ograničenje brzine, ostalo je mjesto i za oznaku koja vam obrazlaže zašto je to usporenje određeno. Dakle znak za ležećeg policajca je morao biti na istom tom stubu, ali i ovog puta NIJE?

Ima jedna logičnost koju ova gospoda zanemaruje.  Kad natjerate sva vozila da smanje brzinu na 30 km/čas onda je potpuno svejedno šta ste sve poredali od horizontalne i vertikalne signalizacije na toj deonici, cijele zone 30 ili samo posle postavljenog znaka pa u narednih 50-80 metara!

Zašto?

Pa logično je da u ovom, 21. vijeku na putevima su novija vozila, sa novijim tehničkim rješenjima u sistemu kočenja na automobilima i  pri toj brzini, veoma lako ćete potpuno stati na narenih 6-10 metara!

Dakle, po ovom gradu je razbacano, bespotrebno, gomile saobraćajne signalizacije koja vas obavještava da nailazite na pješački prelaz pa čak i semaforsku signalizaciju?

Logika.

Šta to bijade?

Istraživanja, iskustva, savremene metode, ništa to ne pije vode?!

Logika u mnogim sferama života već odavno ne živi ali zato neka pravila koje su pisali i izglasali neki „stari“ stručnjaci u neko prastaro vrijeme koja još „žive i usporavaju“ nam saobraćaj?!! Ostavimo one kojih više nema na platnom spisku, kad imamo ove mlade stvaraoce!?

No, idemo dalje ulicom Kralja Dragutina i približavamo se lijevoj krivini, pod uglom od skoro 90 stepeni, prilične nepregledna ali za one koji znaju i nije problem ali šta sa onima koji prvi put nailaze?

E, tu je gospoda stručnjaci odlučila da postavi još jedan mali usporivač brzine, ležeći policajac ali (bez potrebe) neposredno pred krivinom? I nije samo lokacija diskutabilna nego su tu, opet zabrljali sa signalizacijom?!

Sve su već, upozorili da smanje brzinu na 30 km/čas i to je jedino ispravno ali na tom stubu, je i znak za krivinu lijevo a imao je alternativu da ide na asfalt, (u varijanti kao horizontalna signalizacija) ali, na kraju krajeva ako već vozimo 30 km/čas, kakva je tu „frka“ što je tu krivina?

Svaki ispravan auto tu krivinu, sasvim bezbjedno prolazi i sa 60 pa i više kilometar/čas!? I kao što je, na žalost nakardna navika, kraj samog usporivača je obavještenje da je ležeči policajac uzrok tog smanjenja brzine.

Rezime, na tam prvom stubu ne bi bio grijeh da bude i ovaj znak obavještenja iako je po propisima dozvoljeno, na jednom stubu da budu samo 2 saobraćajna znaka i jedna tabla sa dodatnim objašnjenjem?

Da je to moguće i čak, veoma praktično, gospoda je dala do znanja ali samo onim vozačima koji dolaze do te krivine, ali samo iz drugog smjera, od restorana „5.jezera“.

Zašto to?

Kažite da vam kažem!

No, idemo mi kroz tu krivinu i odmah, posle 20-tak metara ugledamo novi pocinkovani stub sa oznakom da nailazimo na ležeći policajac ali, dodatna tabla kaže, u narednih, 20 metara.

Odlično!

Šta to znači?

Pa znači da saobraćajni znakovi pored samog ležećeg policajca ili pješačkog prelaza nije neophodan baš tu, neposredno pored objekta, saaobraćajne signalizacije, dakle može biti 50-70 m prije objekta, na istom pocinkovanom stubu koji nosi, ograničenje brzine (30 km/čas), zatim, odmah ispod njega, znak za ležeći policajac(pješački prelaz) i dodatna tabla da to slijedi u narednih 50 ili više metara.

Jasno kao dan, i plus, mnogo praktičnije a i jeftinije ali šta djeca znaju šta su pare i šta je budžet? Oni samo znaju da se njihov lični dohodak isplaćuje iz budžeta Grada!?

Usput, da li je i ovaj ležeći policajac na adekvatnom mjestu, pitanje je, ali shvatam, ne možete ga ni postaviti domaćinu na malu ili veliku kapiju…?

Sugrađani sa razlogom reaguju na te pokušaje za promašaje!

Ako idete od restorana „5. jezera“ prema centru, naići ćete na ove slične ili iste anomalije ali to je ta ekipa koja nam „kroji“ saobraćaj u našem Gradu.

Oni su Odjeljenje za stambeno komunalne poslove i zaštitu životne sredine a u svom sastavu imaju i Odsjek za saobraćaj a iz leđa su im gradonačelnik koji je i na čelu Savjeta za bezbjednost saobraćaja Grada Bijeljina i to sa desetak saobraćajnih i inženjera drugih struka?

Eto šta su oni sebi dozvolili da ih jedan penzioner sa 71. godinom ali koji pored diplome saobraćajnog inženjera ima i druga iskustva, stečena u AMSRS, zatim sportskog automobilizma i ono, najvažnije, životno iskustvo!

Zbog toga i postoji ovaj saobraćajni portal „uretrovizoru.com“te putem njega vršimo edukaciju svih sugrađana bez obzira da li su učesnici u saobraćaju ili sjede u nekoj od udobnih fotelja u Gradskoj administraciji.

To je, u detalje, obrađena ulica, Kralja Dragutina a sa aspekta postavljene saobraćajne signalizacije a vjerujte u svim ulicama okolo imamo gomilu materijala za „obradu“!

Kao prvu, pozivamo vas, prošetajte se, paralelnom ulicom, Srpske dobrovoljačke garde koja vas od stambeno-poslovnog kompleksa „Vanekov Mlin“ vodi ka Novom Selu i dalje…

Šta tu imamo materijala, od loše asfaltne podloge, nikakve signalizacije, te poziva sugrađana ali ne može se stići da se očiste ove „deponije“ koje stručnjaci za saobraćaj „nabacaše“ u ovu sembersku ravnicu i na naše male i oskudne ulice i uličice koje u velikom podsjećaju na neku prosječnu kasabu iz prošlih vremena!?

Skinite ovaj QR cod i nešto novo ćete saznati a što se tiče saobraćaja i življenja sa njim, kakav ga imamo…!

DPF filter je jedan od najskupljih delova modernog dizel motora, ali u velikom broju slučajeva kvar može da se spreči. Najvažnije je da na vreme prepoznate prve simptome i da ne napravite greške koje vozače često koštaju stotine, pa čak i više od hiljadu evra

Godinama je DPF filter stekao reputaciju jednog od najvećih neprijatelja vlasnika dizel automobila. Dovoljno je da se na instrument tabli upali lampica DPF-a i mnogi odmah pomisle na skupu zamenu ili komplikovanu popravku. Međutim, istina je nešto drugačija. Sam DPF filter vrlo često nije uzrok problema, već njegova žrtva.

Kod pravilno održavanog automobila DPF može bez većih problema da traje 200.000, 300.000, pa i više od 400.000 kilometara. Problemi uglavnom nastaju kada vozač ignoriše prve simptome ili automobil koristi u uslovima koji ne dozvoljavaju da filter normalno obavlja svoju funkciju.

DPF (Diesel Particulate Filter) služi za zadržavanje čestica čađi koje nastaju sagorevanjem dizela. Bez njega bi velika količina sitnih čestica završavala u vazduhu, zbog čega su ga praktično svi evropski proizvođači uveli još sredinom 2000-ih godina.

Tokom vožnje čađ se postepeno skuplja u filteru. Kada je dostignuta određena količina, automobil pokreće proces regeneracije. Tada se temperatura izduvnih gasova podiže na oko 600 stepeni, čađ sagoreva i filter se ponovo oslobađa. Upravo od toga zavisi njegov vek trajanja.

Najčešći razlog zbog kojeg strada DPF nije sam DPF

Najveći broj kvarova nastaje kod automobila koji se gotovo isključivo voze po gradu. Kratke relacije, česta zaustavljanja, hladan motor i spora gradska vožnja ne dozvoljavaju da se regeneracija uspešno završi. Svaki put kada ugasite motor usred procesa regeneracije, određena količina čađi ostaje u filteru. Posle više takvih prekida DPF postaje sve zapušeniji

To je razlog zbog kojeg dva potpuno ista automobila mogu imati potpuno različito stanje filtera. Jedan koji svakodnevno prelazi 80 kilometara autoputem može bez problema imati originalni DPF i posle 300.000 kilometara, dok drugi, koji uglavnom vozi po gradu, može imati ozbiljne probleme već na 120.000 ili 150.000 kilometara.

Simptomi koje ne bi trebalo ignorisati

Prvi znak upozorenja najčešće nije lampica na instrument tabli. Mnogo ranije mogu da se primete sitne promene u radu automobila. Motor može nešto sporije da prima gas, potrošnja goriva počinje da raste, ventilator hladnjaka često radi i nakon gašenja motora, ler postaje nešto viši nego inače, a trenutna potrošnja u praznom hodu može biti primetno povećana.

Pored klasičnog “check engine” simbola, ovako se prikazuje da postoji kvar DPF filtera

Kod pojedinih modela oseća se karakterističan miris vrelog metala ili izduvnih gasova, što je često znak da je regeneracija upravo u toku. Ako tada ugasite automobil, proces će biti prekinut.

Tek kada zapušenost postane ozbiljna, pojavljuje se lampica DPF-a, a zatim motor može da pređe u takozvani “safe mode”, odnosno zaštitni režim rada sa značajno manjom snagom.

Kako da prepoznate da je u toku regeneracija?

Ovo je jedna od najkorisnijih stvari koje svaki vlasnik dizela može da nauči. Kod mnogih automobila obrtaji u leru porastu sa oko 750 na približno 900 ili 1.000 obrtaja u minuti. Trenutna potrošnja goriva u mestu više nije 0,5 ili 0,6 litara na sat, već može da pređe jedan litar.

Ventilator motora često radi iako nije vruć dan, a automobil može imati nešto drugačiji zvuk.

Ako primetite ove simptome, najbolje je da nastavite vožnju još desetak do petnaest minuta, po mogućstvu van grada, pri nešto višim obrtajima. Time ćete omogućiti da se regeneracija uspešno završi.

Greške koje vozači najčešće prave

Najveća greška je stalna vožnja na veoma kratkim relacijama. Druga česta greška je gašenje motora čim se stigne na odredište, iako je regeneracija očigledno u toku.

Mnogi zanemaruju i preporučene intervale zamene motornog ulja. Kod dizela koji često prekidaju regeneraciju deo goriva može završiti u motornom ulju, zbog čega ono gubi svoja svojstva.

Problem može dodatno da pogorša korišćenje ulja koje ne ispunjava fabričku specifikaciju za motor sa DPF filterom. Takva ulja stvaraju više pepela koji ostaje trajno zarobljen u filteru i postepeno smanjuje njegov kapacitet.

DPF često nije uzrok, već posledica

Ovo je možda i najvažnija stvar koju bi svaki vlasnik dizela trebalo da zna. DPF se često zapuši zato što postoji neki drugi kvar na motoru. Neispravni brizgaljke, EGR ventil, turbina, MAF ili MAP senzor, loš termostat, problemi sa sistemom ubrizgavanja ili čak curenje vazduha mogu dovesti do povećanog stvaranja čađi.

U takvoj situaciji čišćenje ili čak zamena DPF filtera neće trajno rešiti problem, jer će se novi filter veoma brzo ponovo zapušiti. Zato ozbiljna dijagnostika uvek podrazumeva pronalaženje pravog uzroka povećanog stvaranja čađi. Da, savremeni dizeli su veoma komplikovani za održavanje i osetljivi.

Da li je čišćenje dovoljno ili je potrebna zamena?

Zavisi od toga šta se nalazi u filteru. Ako je u pitanju čađ, profesionalno čišćenje često može da vrati DPF gotovo na fabričke vrednosti.

Međutim, pepeo koji nastaje tokom dugogodišnjeg rada motora ne može da sagori tokom regeneracije. On se postepeno taloži u filteru i zauzima prostor predviđen za čađ. Kada količina pepela postane prevelika, jedino trajno rešenje može biti zamena DPF filtera.

Moderna vozila opremljena su brojnim senzorima koji nas obavještavaju o nivou motornog ulja, stanju tečnosti i pritisku u gumama. Iako nam to olakšava svakodnevicu i omogućava da odmah sjednemo u automobil i krenemo na put, tehnologija ne može uočiti baš sve.

Takođe, mnogi vozači nemaju vremena za detaljne provjere vozila u servisima, a neki se jednostavno uzdaju u sreću na putu. Revija HAK je tehničkog savjetnika Hrvatskog autokluba Marina Moravu šta se može brzo provjeriti na vozilima prije putovanja, a izdvojili su nekoliko važnih segmenata. Evo šta je njegov savjet. 

Spoljašnji pregled i kontrola guma

Prije nego što sjednete u vozilo, obiđite ga i vizuelno pregledajte gume, posebno prije dužeg putovanja. Sistemi za kontrolu pritiska u gumama (TPMS) ponekad prijave grešku tek nakon nekoliko kilometara vožnje, što već može nepovratno oštetiti ispumpanu gumu i ugroziti vašu bezbjednost.

**Šta treba provjeriti:** Obratite pažnju da li na gumama postoje vidljiva oštećenja nastala udarcem u ivičnjak, opasna ispupčenja (baloni), nepravilno trošenje gazećeg sloja ili pukotine između šara.

Kontrola motornog prostora (bar svaka tri mjeseca)

Iako mnogi vozači ne otvaraju motorni prostor od jednog do drugog servisa, preporučuje se ručna provjera najmanje jednom u tri mjeseca. Mnogi automobili ni danas nemaju senzore za sve kritične komponente.

       Dodatni savjeti

• – Uvijek do vrha napunite rezervoar goriva.
• – Ponesite najmanje dvije litre pitke vode.
• – U potpunosti napunite bateriju mobilnog telefona.
• – Pripremite osnovni alat za sitnije popravke.

Provjera ulja:Izvucite mjerač kako biste provjerili nivo i stanje ulja. Česte kratke vožnje mogu ubrzati propadanje ulja. Ako je ulje prerijetko (usljed miješanja s gorivom), previše prljavo ili ima miris paljevine, vrijeme je za zamjenu.

Rashladna tečnost: Vizuelno provjerite nivo tečnosti u posudi, jer brojni modeli nemaju senzor koji upozorava na prenizak nivo rashladne tečnosti.

Prepoznavanje skrivenih problema

Češćim otvaranjem poklopca motora lakše ćete primijetiti promjene i nepravilnosti koje ranije nisu postojale. Na taj način možete na vrijeme uočiti:

-oksidaciju na spojevima ili curenje kiseline iz akumulatora,

-tragove curenja ulja ili drugih pogonskih tečnosti,

– gnijezda glodara koji su mogli oštetiti električne instalacije vozila.

Obavezna oprema i priprema za duže putovanje

Prije polaska provjerite spoljašnju rasvjetu vozila i uvjerite se da imate svu zakonom propisanu, kao i dodatnu opremu prilagođenu vašem automobilu (poput rezervnih sijalica za kratka svjetla i drugih odgovarajućih sijalica).

Pored toga, zna sve o vama – šta radite i šta pričate! Mnogo ljudi je koristi i ne znajući za ovo?! Stručnjaci za sajber bezbednost uputili su ozbiljno upozorenje vlasnicima Android uređaja zbog aplikacija koje ih prate i prikupljaju lične podatke.

U novoj istrazi koju je sproveo potrošački portal Which? u saradnji sa kompanijom Hexiosec, analizirano je 20 popularnih aplikacija iz oblasti društvenih mreža, onlajn kupovine, fitnesa i pametne kuće, kako bi se utvrdilo koje su aplikacije „jedu“ podatke korisnika.

Među njima su se našle aplikacije kao što su WhatsApp, Facebook, TikTok, Instagram, Amazon, AliExpress, Ring Doorbell i Strava – koje su zajedno preuzete više od 28 milijardi puta širom sveta.

Urednik portala Which?, Hari Rouz, izjavio je:

„Milioni nas svakodnevno koristi aplikacije za sve, od praćenja zdravlja i kondicije do onlajn kupovine. Iako mnoge deluju kao da su besplatne, naše istraživanje je pokazalo da korisnici zapravo plaćaju svojim podacima, često u zastrašujuće velikim količinama.“

Analiza je pokazala da sve aplikacije traže tzv. rizična odobrenja, i to često bez stvarne potrebe, što znači da korisnici treba da budu mnogo pažljiviji pri davanju saglasnosti.

Istraživanjem je utvrđeno da je kineska aplikacija Xiaomi Home, koja podatke šalje direktno u Kinu, tražila više dozvola nego bilo koja druga, čak 91. među njima je bilo i pet rizičnih dozvola, uključujući pristup mikrofonu i lokaciji, što može rezultirati „zastrašujuće preciznim reklamama“ koje iskaču korisnicima.

Samsung SmartThings je tražio 82 dozvole, Facebook 69, dok je WhatsApp bio nešto umereniji sa 66.

Posebno se istakao Temu, koji je, prema rečima stručnjaka, agresivno slao marketinške mejlove. U domenu društvenih mreža, TikTok je tražio mogućnost snimanja zvuka i pristup fajlovima na uređaju.

Otkriveno je i da je 16 od 20 aplikacija pokušavalo da kreira prozore koji se pojavljuju preko drugih aplikacija, što znači da mogu prikazivati iskačuće poruke čak i kada su obaveštenja isključena.

Ipak, neka rizična odobrenja mogu imati smisla, na primer, pristup mikrofonu kod aplikacija kao što su WhatsApp i Ring Doorbell u skladu je sa njihovom funkcionalnošću.

Hari Rouz ponovo je naglasio:

„Naše istraživanje još jednom pokazuje koliko je važno da proverite šta tačno odobravate kada preuzimate novu aplikaciju.“

U odgovoru na istraživanje, portparol kompanije Meta (koja poseduje WhatsApp, Facebook i Instagram) izjavio je da nijedna od njihovih aplikacija „ne koristi mikrofon u pozadini niti mu pristupa bez učešća korisnika“.

Tiktok je poručio da su privatnost i bezbednost „ugrađeni u svaki njihov proizvod“, kao i da aplikacija „prikuplja informacije koje korisnik dobrovoljno unosi, uz tehničke podatke koji podržavaju funkcionalnost aplikacije, bezbednost i korisničko iskustvo“.

Temu je naveo da se podaci o tačnoj lokaciji koriste kako bi se „automatski popunila adresa na osnovu GPS-a“.

„Temu rukuje korisničkim podacima u skladu sa lokalnim i međunarodnim propisima i vodećim praksama u industriji. U potpunosti smo posvećeni ispunjavanju regulatornih zahteva u Velikoj Britaniji i kontinuiranom unapređenju transparentnosti i izbora korisnika“, dodali su.

Amazon je, s druge strane, objasnio da se dozvole koriste za omogućavanje korisnih funkcija, poput „vizuelizacije proizvoda u prostoru putem kamere telefona ili pretrage govornim unosom“.

Na kraju, Samsung je poručio:

„Svesni smo važnosti privatnosti i zaštite podataka. Sve naše aplikacije, uključujući SmartThings, razvijene su u skladu sa zakonima o zaštiti podataka i smernicama kancelarije poverenika za informacije (ICO). Naši telefoni koriste Googleov Android operativni sistem, koji korisnicima po difoltu omogućava kontrolu nad pristupom podacima. U potpunosti poštujemo Googleove smernice za operativni sistem, uključujući i SmartThings. Ova aplikacija koristi isključivo dozvole koje su neophodne za njen rad i pružanje optimalnog korisničkog iskustva.“

Trend koji traje više od decenije i proizvođačima štedi milione?! Kupci novih automobila poslednjih godina sve češće ostanu iznenađeni kada otvore prtljažnik i shvate da u njemu nema rezervnog točka. Umesto njega, proizvođači najčešće nude set za krpljenje gume i mali kompresor, dok se rezervni točak često doplaćuje kao dodatna oprema.

Ovaj trend, da automobil nema rezervni točak, nije nov. Počeo je da se širi krajem 2000-ih, a značajno je ubrzan početkom 2010-ih, kada su proizvođači automobila počeli da traže svaki način da smanje masu vozila i ispune sve strože propise o potrošnji goriva i emisiji ugljen-dioksida.

Prema podacima Američkog automobilskog udruženja (AAA), još 2006. godine samo oko pet odsto novih automobila prodavalo se bez rezervnog točka, dok je taj udeo do 2017. porastao na gotovo 30 odsto.

Ušteda na svakom automobilu

Jedan od glavnih razloga je smanjenje troškova proizvodnje. Rezervni točak, felna, dizalica i alat povećavaju cenu svakog proizvedenog automobila, pa njihovim izbacivanjem proizvođači ostvaruju značajne uštede, posebno kada se one pomnože sa milionima vozila koja godišnje silaze sa proizvodnih traka, piše HAK revija.

Istovremeno, mnoge kompanije rezervni točak nude kao dodatnu opremu, što predstavlja još jedan izvor prihoda.

Manja masa znači nižu potrošnju

Drugi važan razlog jeste težina vozila. Komplet rezervnog točka sa dizalicom obično teži između 25 i 30 kilograma. U automobilskoj industriji svaki kilogram je važan, jer direktno utiče na potrošnju goriva i emisiju CO₂.

Manja masa pomaže proizvođačima da lakše ispune stroge ekološke standarde, posebno u Evropi, gde prekoračenje dozvoljenih emisija može dovesti do velikih finansijskih kazni.

Hibridi i električni automobili dodatno menjaju pravila

Kod hibridnih i električnih vozila razlog nije samo težina. Baterije često zauzimaju prostor u kojem se nekada nalazio rezervni točak, pa za njega jednostavno više nema mesta.

Zbog toga se proizvođači oslanjaju na run-flat gume ili komplete za privremenu popravku pneumatika.

Da li je komplet za popravku dovoljan?

Ako automobil nema rezervni točak, gotovo sigurno će biti opremljen bocom sa zaptivnom tečnošću i kompresorom.

Takvo rešenje može pomoći kod manjih uboda, poput eksera u gazećem sloju gume. Međutim, ako dođe do pucanja bočne strane pneumatika ili većeg oštećenja, komplet neće biti od koristi i vozilo će morati da bude odvezeno šlep-službom.

Upravo zbog toga brojne automobilske organizacije upozoravaju da vozači pre kupovine novog automobila provere da li njihov model uopšte ima rezervni točak ili samo set za hitnu popravku. AAA je još 2017. godine upozorio da se broj poziva zbog probušenih guma nije smanjio, iako rezervni točkovi nestaju iz novih automobila.