Naša rubrika VREMEPLOV bi veoma lako bila prezatrpana količinom informacija, u vidu komentara, fotografija i raznih ilustracija vezanih za auto, moto i karting sportove. U julu mjesecu 2025. godine, kada je i počela realizacija pokretanja ovog portala, donio sam odluku da se moram prihvatiti ovog dijela posla, da dešavanja iz skore prošlosti objavim pa makar to bilo i spontano, bez neke žurbe ali bio sam siguran da će intersovanje biti veliko. Smatrao sam to, na neki način i obavezom jer, sticajem okolnosti bio sam osoba koja je i istinski dugi niz godina bio vezan za sve faze razvoja ovog najskupljeg sporta na svijetu pa tako i na ovim, našim prostorima. Sa druge strane, godine su učinile svoje te ovaj istorijski period od 40 do 45 godina, obilježio je mnogo faza razvoja, materijala je baš mnogo i definitivno je bilo krajnje vrijeme da šira javnost sazna za mnoge istorijske pojedinosti.

Iako je svima jasno da, pored moje malenkosti, ima još sportskih funkcionera koji se mogu bar u određenim segmentima uključiti u ove priče ali, na žalost, malo je volje ali i hrabrosti nedostajalo kolegama kako bi se upustili u tako ozbiljan rad. Naravno, sve informacije objaviti posle mnogo proteklog vremena je i odgovornost jer istina je samo jedna a viđenja i doživljaji raznovrsni u zavisnosti od broja komentatora. Bez obzira na te činjenice, zato ću još jednom ponoviti poziv na saradnju. Vrata su svima otvorena i biće mi zadovoljstvo uključiti ilustracije ostalih kolega a istina koje se držimo nema alternativu.

Dilemu sam imao ja u samom startu a ona se i sada mota po glavi a odnosi se kako krenuti sa iznošenjem informacija? Hronološki je možda najlakše a sa druge strane, pošto je jedna disciplina startovala ranije, a ostale kasnije i kako je vrijeme odmicalo rađale su se i neke nove tako da smo u jednom trenutku već imali neophodni i odavno željeni miks od skoro svih, u to doba, aktuelnih disciplina. Kao što ste primjetili, počeo sam mješovito i mislim da je tako i najlogičnije…

Amaterska takmičenja vozača sa serijskim automobilima, su zaživila u Semberiji i Bijeljini, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka a ja sam iskoristio priliku i već nešto napisao jedan tekst o takmičenju na kojem sam i ja lično prvi put nastupio, ako se dobro sjećam a to je bila 1981. godina. Od tada je tih takmičenja bilo više od 15-tak i kad budem imao više slobodnog vremena, napisaću još poneki članak vezan za relije druge kategorije, u narodu poznati kao amaterski.

Mnogo ozbiljnija takmičenja su bile prave auto i moto trke na improvizovanoj, uličnoj stazi u Gradu Bijeljina i o tome sam napisao članak,konkretno, o trci iz 1996. godine ali prva je organizovana 1993.godine, zatim 1994. pa se od trke u 1995. godini odustalo, iako je već bila pripremljena ali zbog zatvaranja granica SR Jugoslavije i Republike Srpske, ta trka je odgođena. To i jeste bio jedan razlog da smo već naredene, 1996. godine uz pomoć kolega iz SRJ i sponzora sa ovih prostora a posebno Rafinerija ulja Modriča, tu trku imali sa rekordnim brojem automobilista i motociklisata.

Međutim, ono što planiram je da detaljno opišem i argumentujem, ispostaviće se i poslednja ulična auto trka u našem gradu a koju sam organizovao, sa auto moto i karting klubom Feromont SPORT čime sam i praktično promovisao njegovo postojanje. Klub je registrovan 29.04.1997. a trka je organizovana, na kraju takmičarske sezone u SRJ, kada automobilisti nisu morali da štede svoje automobile jer plasmane su već znali tog vikenda, 22/23.10.1997. godine. No taj članak će ubrzo uslediti.

O dešavanjima u 1998. godini, objavio sam članak o danu rađanja karting sporta (08.maj 1988),u Republici Srpskoj a i u Bijeljini, naravno. Na žalost, o kartingu se nije dalo više napredovati u naredne dvije godine a osnovni razlog je bio nedostatak sponzora a i želje da se više posvetimo auto sportovima.

Do 1999. godine, nastupao sam kao solista preko klubova iz SR Jugoslavije sve do 1998. kada sam registrovao klub i u SRJ, tačnije sa sjedištem u Loznici i te avanture su trajale sve do kraja sezone 1998. godine a posle se klub takmičio sa novom postavom u Bosni i Hercegovini kad je to bilo moguće ali šampionati Republike Srpske su bili redovni i bez obzira na finansijske poteškoće, uz pomoć AMSRS guralo se sve bolje i uspješnije ali bez njihove podrške nismo mogli ni kad smo formirali Sportski auto moto i karting savez Republike Srpske.

U ovom članku, iznosim jedan dio tih godina kao jednu vrstu retrospektive, znači jedan dio fotografija su iz vremena o kojem sam već pisao a jedan veći broj se odnosi na godine posle, sve do 2015, pa i kasnije. Iskoristiću odmah priliku i upoznati vas da sam krajem aprila mjeseca 2017. godine, svečano obilježio i 20. godina postojanja kluba u Republici Srpskoj kad je upriličen kompletan i dostojanstven program a o detaljima ću u jednom o narednih članaka.

NASTAVIĆE SE…..

Izvor:dansas.rs

Danas imamo pričau o modrikasto-belom dimu, istoriji i izdržljivosti istočno-nemačke tehnike. Wartburg je automobil koji mnogi pamte, kod nas je čak dobio i pesmu, a sledeće godine puni 70 godina.

Wartburg je legenda istočno-nemačkog automobila, poznat po svom dvotaktnom motoru, karakterističnom dimu i kultnom statusu.

Wartburg nije bio samo automobil, već i industrijski projekat, politički kompromis i svakodnevni saputnik miliona vozača u Istočnoj Nemačkoj i širem socijalističkom bloku, uključujući i nas.

Njegova priča je mešavina tehničke inovativnosti, hroničnog nedostatka i iznenađujuće izdržljivosti, piše avtomagazin.si.

Wartburg 311 – početak legendarnog brenda (1956–1965)

Prvi automobil nove marke, Wartburg 311, pojavio se 1956. godine.

Pokretao ga je trocilindrični dvotaktni benzinski motor od 900 cm³, sa snagom od 27 do 33 kW (37–45 KS), a najviša brzina bila je 115 km/h.

Karoserija je bila dostupna kao limuzina, kupe, kabriolet ili karavan.

Kupovina je često bila prava lutrija – čekanje je znalo da traje i preko 10 godina.

Wartburg 353 – ikona dima (1966–1988)

Pravi simbol brenda postao je Wartburg 353, predstavljen 1966. godine.

Oblikovan je kao oglat automobil, sa dvotaktnim motorom od 992 cm³, koji je davao 37 kW (50 KS), uz karakteristični plavi dim iz auspuha, nastao sagorevanjem mešavine benzina i ulja.

Automobil težak oko 900 kg dostizao je brzinu od 130 km/h, a motor je trošio 8,5–10 litara mešavine.

Dvotaktni motor je bio jednostavan za održavanje, izdržljiv i otporan na loše gorivo, ali je proizvodio velike emisije i buku.

Tokom 70-ih pokušaji modernizacije, prelazak na četvorotaktni motor, često su kasnili zbog planirane ekonomije i nedostatka sredstava.

Kasnije je dogovor sa Volkswagnom doveo do ugradnje 1,3-litarskog četvorocilindričnog motora sa 43 kW (58 KS), čime je Wartburg postao tiši, čistiji i ugodniji za vožnju.

Ipak, posle pada Berlinskoga zida 1989. proizvodnja nije mogla da se takmiči sa zapadnim automobilima i zaustavljena je 1991. godine.

Danas je Wartburg kultni klasik i cenjen starodobnik, a o njegovoj legendi svedoči i pesma novosadskog benda Atheist Rap:
„Wartburg limuzina, najduža mašina
Čet’ri metra lima i pet meteri dima“.

OPSTRUKCIJE, MANIPULACIJE, UCJENE, UBJEĐIVANJA, PONUDE, I NA KRAJU, ŠTA DRUGO NEGO VJEČITA NEIZVJESNOST A O BILO KAKVIM REZULTATIMA TEŠKO JE BILO GOVORITI?

IMAO SAM SREĆU BITI DIO TE PRIČE KAD NIJE BILO LAKO SAČUVATI DOSTOJANSTVO, NE POKLEKNUTI PRED DRUGOM STRANOM A NA KRAJU ZAVRŠITI POSAO NA OBOSTRANO ZADOVOLJSTVO I NA ADEKVATAN NAČIN SE PREDSTAVITI OKRUŽENJU?

UGLAVNOM, ŠIRA JAVNOST TREBA DA ZNA BAR OSNOVNE DETALJE O TIM VREMENIMA I AKTERIMA.

Danas, dvadeset pet godina poslije i nije lako svo tadašnje angažovanje složiti na adekvatan način, u prvom redu hronološki a onda, što mi i jeste osnovni cilj, upoznati javnost ali sa što više detalja, nekome ko o tome, možda ništa ne zna ali i neiziritirati bilo koga od tadašnjih aktera, nekom „težom“ kvalifikacijom ili pogrešnim zaključkom. Sve ovo nije uošte lako a sa druge strane, hoću da to javnost zna. Naravno, da će ovaj tekst podstaći još nekog od tadašnjih aktera da i oni iznesu svoje viđenje i to i očekujem ali istina je jedna.

Uglavnom, nije čudo, i naozbiljnije, nije uopšte čudo, što u Bosni i Hercegovini ništa nije lako, nikad nije ni bilo, pa i u okvirima auto moto i karting sporta? Praktično, u zadnjih trideset godina sve se, nekako teško dogovaralo. Kako tada, tako i danas, ovo što slušamo i gledamo je baš previše ali ta sadašnja „usaglašavanja“, nerado ih slušam,i ipak,  prepuštam aktuelnim političarima.

Međutim, kao što u uvodu i najavih, ja ću ovog puta, u mojoj rubrici „vremeplov“, o zajedničkom auto moto i karting sportu u ovoj državi, po imenu Bosna i Hercegovina.

Realan preduslov za zajednička takmičenja u auto sportovima, smatram i u to sam ubijeđen, bio je odlazak mog auto, moto i karting kluba „Feromont SPORT“ na brdsku trku „Igman 1999.“ Bilo je uzbudljivo, izazovno i za pamćenje, i to po mnogo čemu ali pošto je to, ipak trebao biti samo sport u pitanju, odnosno takmičenje, gde smo imali solidan nastup bez obzira na sve opstrukcije na koje smo i bili spremni ali ipak ne na sve ali iznenađenja je ipak bilo?

Zašto?

Zato što je ovo takmičenja najmanje bilo samo sport?

U principu, to naše prvo pojavljivanje na trci u Federaciji BiH je trebalo da bude osnov i zvanično pružanje ruke za stvaranje preduslova ka registraciji zajedničke asocijacije na nivou države koja bi, praktično vodila ovaj sport. To je se i desilo ali mnogo godina poslije stvaranjem Sportskog auto moto saveza Bosne i Hercegovine a do tog trenutka snalazili smo kako smo znali, željeli i morali?! I o tim vremenima ću jednom drugom prilikom.

Zvanično, do tada, naš Odbor za sport pri AMSRS je, zajedno sa svom infrastrukturom (kružna auto staza u Zalužanima, brojne saobraćajnice za brdske auto trke), brojni, aktivni klubovi,veliki broj takmičara te i samih sportskih funkcionera, je bio jači od kolega iz Federacije BiH. Predsjednik Odbora za sport u BIHAMK-u bio umjetnik fotografije, Ozren Božanović a sekretar je bio, uvaženi kolega, saobraćajni inženjer, Jasmin Osmanović koji je još od 1996. godine dobio posao u BIHAMK-u na mjestu stručnog saradnika ali zbog već ispoljenih afiniteta prema auto, moto i kartnig sportu, je u Odboru za sport bio sekretar, ključna kariika.

On je, koliko znam, držao seminare, pisao pravilnike i tih godina organizovao i karting trke promotivnog tipa u samom Sarajevu. U godinama posle, u Okviru Komiteta za auto moto i karting sport, važio je za naj sposobnijeg a po procjenama sportskih funkcionera iz Republike Srpske.

Prvi utisak pri dolasku u Hadžiće gdje je i bila direkcija takmičenja, bio je korektan, dobili smo upute gdje je parking za vučna vozila, zatvoreni prostor za takmičarska vozila, mjesto verifikacije i tehničkog pregleda kao i sale za sastanke. Posebno želim istaći da nas je dočekao  impozantan broj predstavnika medija.

Naglašavam, neophodno naglasiti, da je to ipak, bio PRVI zvaničan nastup takmičara i kluba iz Republike Srpske na zvaničnom takmičenju organizovanom u Federaciji BiH ili obrnuto.

I koliko znam, ta činjenica je zapisana i u Ministarstvu civilnih poslova u Sarajevu i sve ovo je dio istorije kao jedinstven primjer u sportu uopšte a posebno za ta vremena, tačnije u 1999. godini.

Mediji su  nekako, imali najviše interesovanja i u svakoj prilici su bili uz mene, ne zato što sam bio neki poznat takmičar, šampionskog profila ali neka dešavanja, nakon takmičenja su dala odgovore na tu činjenicu.

Moram naglasiti da sam tad obnašao četiri „funkcije“ u Republici Srpskoj, bio sam član UO AMSRS, predsjednik Odbora za sport u AMSRS, predsjednik našeg kluba, te i zvanični takmičarsa do tada intrigantnim rezultatima.

To je bio i jedinstven mamac za medije, jer se već tada znalo da u Republici Srpskoj egzistira Odbor za sport sa već dokazanim rezultatima koji je lagano sticao zavidan status i preduslove za napredovanje u tadašnjoj BiH a ja sam bio tvorac i predsednik tog odbora od samog početka njegovog rada.

Međutim, u Sarajevu glavnu ulogu ima tadašnji „BIHAMK“ koji i sada „uživa“ status nelegalnog predstavnika Bosne i Hercegovine u „FIA“, kao jedini predstavljeni pravni naslednik AMSBiH iz SR Jugoslavije? Taj status, već pomenuta gospoda ostvarila je u vrijeme rata kada se niko u Republici Srpskoj nije ni mogao baviti tim pitanjima? Sa druge strane, bar tadašnji i vječni sekretar te organizacije gospodin Elmedin Bajramović, mislio je da smo mi, dolaskom na brdsku trku „IGMAN 1999“, što se u narodu kaže „legli na rudu“ te da će budući „pregovori“ ići u pravcu njegove zamisli i potvrditi potrebni legitimitet već stečenog statusa BIHAMK-a u FIA?

Ispostavalo se da je tadašnji saziv UO AMSRS (čiji član sam i tada bio), donekle bio u pravu, kada su sumnjali u takve predpostavke jer pripreme za BT Igman su ipak, dugo trajale, strategija se već naslućivala?

Naglašavam, lično sam morao dugo ubjeđivati moje kolege iz UO da nam daju zvaničnu suglasnost da se kao klub, pojavimo na tom takmičenju čiji organizatori, su bili Auto klub Kantona Sarajevo po imenu “Sarajevo“, manje-više anoniman klub tako da se o njemu, koliko se sjećam, posle ovog takmičenja, veoma malo čulo te se ispostavilo da su samo tada, po nalogu BIHAMK-a zaduženi da kao klub budu nosilac takmičenja na Igmanu i praktično dokažu da se i u Federaciji BiH nešto organizuje iz oblasti auto sporta mada je o Gračanica već bila aktuelna.

Iskreno i realno, cijelokupno takmičenje, petak-nedjelja, je bila jedna velika improvizacija, po mnogo čemu! Nije sad da smo i mi bili tada neke zvijezde i profesionalci ali, komšije iz SRJ i Hrvatske su dali realne komentare koji potvrđuju ovo što pišem. Od START-a i CILJ-a, poštovanja satnica, tumačenja opštih pravila, proglašenja, svih panoa, dekoracije, diskrecije i pristupa publike na stazi i uvezanost sigurnosne podrške sa policijom i ostalim službama, do MJERENJA VREMENA koji su bili pravi biser, predvođeni gospodinom Cvikom Enesom, koji je mjerio vrijeme, isključivo po narudžbi, što je i sam priznao poslije 5-6 godina a ljudi iz organizacije su to tvrdili na samom takmičenju…?!

I ovog puta, kao i uvijek, ću biti do kraja iskren i istaći da su nam taj nastup omogućili, tadašnji i prvi generalni sekretar AMSRS, gospodin Božidar Stanar i gospodin Mitar Jekić, kao već dokazani sportiski radnik u regiji tako da smo, uz moj glas, kao inicijatora i dobili odobrenje za odlazak na Igman.

Jedan od zaključaka sa tog UO AMSRS je bio, uz adekvatno obrazloženje, da želimo da idemo naprijed, u vremenu koje je pred nama, da pokušamo zaboraviti sve što smo ostavili iza nas i da je trebalo otići i pokazati šta znamo i šta možemo u auto sportu. Na kraju krajeva u Bosni i Hercegovini, na moju sreću ima još mnogo aktivnih tadašnjih takmičara koji su bili na istoj liniji i sve ovo mogu potvrditi a i samo moje djelovanje i mojih kolega iz Republike Srpske u godinama kasnije, su sve ovo i dokazali i to bezbroj puta i u svim prilikama.

Kad sam već spomenuo medije, ne bi bilo pošteno a da ne istaknem, da su mediji iz Sarajeva i Federacije BiH bili korektni a izdvojio bih gospodina Jasmina Mržljaka, kao pojedinca, koji je u to vrijem bio urednik jednom sportskog mgazina koji je izdavao „BIHAMK“ a sad radi na Radio Sarajevu, koliko znam, a kao jedan od najpozitivnijih primjera, jer bio je više nego domaćin.

Osam godina posle, 2017. godine, na obilježavanju 20-godišnjice mog kluba iskoristio sam priliku i uručio mu zvanično priznanje kao i za još 28 predstavnika medijskih kuća i pojedinaca iz cijelog regiona. U kategoriji medijskih kuća, dodijelio sam isto priznanje gospodinu Almiru Greboviću kao uredniku i vlasniku medijske kuće „PROAUTO“ iz Sarajeva.

Neka se zna i hvala im kako u ime mog kluba tako i u ime Odbora za sport u AMSRS kao i u ime Sportskog AMSRS  i  SAMSBiH.

No idem dalje i vraćam se u Hadžiće na brdsku trku „IGMAN“.

U to vrijeme, u Federaciji BiH se već znalo koliko smo u Republici Srpskoj uradili u oblasti karting sporta, 4. gradske auto i moto trke u Bijeljini kao i da je pri AMSRS formiran i Odbor za sport, kojim sam rukovodio više od 10 godina. Domaćin, “BIHAMK“ se ozbiljno pripremao za to takmičenje a u prvom redu, motivisali su sva raspoloživa trkačka auta u Federaciji BiH, pa čak i ona čiji tehnički kriteriji nisu bili ni na 20% traženih preduslova? I bez obzira na kriterijume, nastupali su svi aktuelni takmičari iz Federacije BiH ali trebalo je pojačati klasu 1.4 grupe „N“ još nekim poznatim licem.

Iako je za tu trku, višestruki šampion i jedne i druge Jugoslavije gospodin Fadil Kadić, kupio novog „Pola“ pripremljenog u fabričkom timu Volkswagena a već odavno se znalo da i moja malenkost nastupa u istoj klasi ali i bez tog, vrhunskog auta, njemu je bilo teško parirati, pa ni ja jer i nisam bio vozač tog nivoa.

Moj Suzuki SVIFT je inače, prethodnu godinu „poderan“ u raly takmičenjima u SR Jugoslaviji, tako da sam se tada jedva sa njim i održao na trećem mjestu u klasi 1.4 grupe „A“ i do te trke na Igmanu samo sam ga oprao, uradio trapove i promijenio ulja i filtere.

Inače, po završetku sezone 1999. u BiH, ispostavilo se da sam svoju takmičarsku karijeru u SR Jugoslaviji završio jer, praktično, imali smo novi poligon za takmičenje i izazove a to je bilo, razvijanje ovog sporta u Bosni i Hercegovini. Na žalost, vrijeme je već narednih godina pokazalo da će put do tog zajedničkog šampionata, t.j. njegovog zaživljavanja biti trnovit i sa mnogo muka, u prvom redu oko stvaranja zajedničke asocijacije gdje nismo imali razumjevanje u prvom redu od tadašnjeg rukovodstva BIHAMK-a na čelu sa već spomenutim, doživotnim sekretarom gospodinom Elmedinom Bajramovićem.

AKKS “Sarajevo“ je, iznenada samo za tu trku angažovao mladog, u to doba, gospodina Roberta Markta iz Zagreba koji se sa svojim Roverom 1.4i, vozio „Rover KUP“ u Hrvatskoj tako da je u našoj klasi konkurencija bila mnogo ozbiljnija.

Iskreno, doživljaj je svakako bio ozbiljniji ali i pored toga bilo mi je drago da se to sve tako kombinovalo jer, ipak sam vjerovao u iskustvo a istovremeno, riješili smo, po svaku cijenu na lokaciju staze doći što ranije a to je bio preduslov za dobru pripremu za takmičenje. To se i desilo, na vrijeme smo došli u Hadžiće, naučili stazu a boga mi, nije bila ni lagana a ni kratka, nekih 10,5 kilometara.

Taj petak, pred trku proveo sam Goranom Dojčinovićem gdje smo za jedan dan, samu stazu i njemu učinili prihvatljivijom i koliko, toliko poznatom.

Za taj nastup i mi smo kompletirali ekipu koja je bila raspoloživa u tom trenutku. Pored mene, na predmetnoj trci nastupio je Dragan Mićanović-Conja, pojačanje iz Beograda, zatim Mile Rebrinović, Željko Božić iz Banja Luke i kao debitant, takođe sa Yugo-hibridom Goran Dojčinović koji će u karijeri koja i danas traje, biti proglašen najtalentovanijim mladim takmičarem a kasnije će biti proglašen mojim najboljim učenikom. Najbolji dokaz je bilo i njegov plasman na ovoj trci na 5. mjesto što je bio više nego dobar rezultat obzirom na konkurenciju u klasi i njegovo dotadašnje iskustvo ili neiskustvo.    

Mile Rebrinović nije imao sreće jer mu je pukao motor a pojačanje iz Beograda, iskusni Conja je uspio pobijediti i donijeti značajne bodove u ekipnom plasmanu ali od četvrtog mjesta, u plasmanu klubova, nismo mogli bolje?

Na kraju, od raspoloživih a ispravnih auta, osvojili smo jedno prvo mjesto, Dragan Mićanović-Conja, Goran Dojčinović – peto mjesto i moja malenkost, treće mjesto i tako smo se bez pehara, na koji smo iskreno računali, napustili Hadžiće.

Ali prije toga, još nekoliko interesantnih informacija, ne samo za mene lično, nego i za naš klub, naš Odbor za sport iz tadašnjeg AMSRS i istoriju ovog sporta i konkretnu evoluaciju svih dogovora oko zajedničkog djelovanja u ovom, ipak, veoma popularnom sportu u Bosni i Hercegovini.

Saradnja asocijacija i nivo manifestacija, kao i njihov broj u godini koja je na izmaku u Bosni i Hercegovini je negdje malo iznad poslednje donje stepenice i zato sam i napisao u uvodu ovog teksta onu, neko će reći preoštru ali u svakom slučaju, veoma realnu ocjenu.

Ako tražite moje mišljenje, kao nekog ko je bio svjedok i neposredan akter skoro svih i bezbroj pokušaja čime sam i stekao legitimitet da pišem o svemu ovome, je netolerancija, izdizanje „BIHAMK“-a iznad svih drugih u BiH, kako iznad AMSRS, tako i kolega iz Hercegovine i klubova i pojedinaca iz ostatka Federacije BiH.

Ali prije svega ovoga, mnogi ugledni ljudi i znalci o auto, moto i karting sportovima, su pokušavali, davali svoj doprinos, mnogi su na razne načine udaljavani iz sve ove priče a samo zbog jednog čovjeka, koji je “doživotni predsjednik“ ili generalni sekretar i može se ta funkcija zvati kako hoćete ali malo je reći „gospodin bog“, gospodin Elmedin Bajramović koji je najbolji pokazatelj kako se manipuliše svim i svačim u ovoj Bosni i Hercegovini a ko mu to omogućava i na koji način, procijenite sami? Mnogo toga se zna u Bosni i Hercegovini o naprijed napisanom a najviše u Federaciji BiH.

Moj prvi kontakt sa pomenutim gospodinom je bio, upravo u Hadžićima, na zvaničnom proglašenju, te kasnijem koktelu na koji sam bio pozvan, lično od njega. Onako u trkačkom kombinezonu, što je bilo neuobičajeno ali mi je ukazana čast kao i navedena gospoda u lijepom ambijentu bašte ribnjaka „Žunovnica“ razgovarati sa njim kao i sa  mnogobrojnom gospodom iz Kantona Sarajevo i Federacije BiH a sve je bilo spremno da nakon toga posmatramo i trku F1 na jednom video bimu.

U zvaničnom, protokolarnom dijelu razgovora bez ikakve diskrecije, obzirom na sve prisutne, rekao mi je da sam mu od strane kolega iz organizacije, predstavljen kao uzoran, radan i veoma obrazovan funkcioner za ovu oblast sporta, tako da mi je u nastavku, konkretizovao tu priču na sledeći način.

Ponudio mi je stalno zaposlenje u „BIHAMK“-u na mjestu predsjednika Odbora za sport i konkretizovao i platu, auto-žuti golf 2, mobitel, dnevnice kao i potrebne saradnike te da u meni vidi osobu koja tu može veoma brzo napredovati, itd.

Kasnije će se ispostaviti da sam ja bio samo jedan u nizu, funkcionera iz Republike Srpske koji su prije ali više njih je prihvatalo ponude, kasnije u tom, već napisanom procesu „utapanja“ AMSRS u „BIHAMK“.

Ponovnu ponudu, nešto bogatiju imao sam ponovo, od istog gospodina, 2002. godine i naravno i tu sam odbio sa istim obrazloženjem kao i u prvom slučaju, te 1999. godine u Hadžićima.

Zahvalio sam mu se na povjerenju i ponudi ali, pošto je gospodin već znao koje sam funkcije te godine imao u AMSRS i Republici Srpskoj, rekao bih veoma lako je shvatio moje obrazloženje, i bez dalje rasprave smo nastavili druženje na pomenutom koktelu.

U ovom zaključku ili zadnjem dijelu teksta je i odgovor za korektan i aktivan odnos brojnih medija prisutnih na takmičenju, o čemu sam vas već upoznao. Sve je bilo sračunato da ću prihvatiti sve gospodinove ponude i ti mediji su trebali trenutak iskoristiti za svojevrsnu senzacionalnu vijest ali sve se završilo na svojevrsnom predstavljanju nas kao gostiju što je u svakom slučaju cijeloj mojoj ekipi  i  imponovalo.

I još jedan kuriozitet je nekoliko godina posle toga, dobio svoj epilog a vezan je za taj naš, istorijski nastup na brdskoj trci „Igman 1999“.

Još na treninzima u tu subotu, u oba treninga i to sa 80% mogućnosti, i auta a i mene kao vozača, bio sam brži od mlađanog gosta iz Zagreba, gospodina Roberta Markta? Sve to je, u načelu bilo sumnjivo i moglo se tumačiti na različite načine? Da li je momak to svjesno učinio da bi vidio koliko ja mogu, ili je po srijedi bila njegova trenutna mogućnost? Pošto na svim trkama, je uvijek prisutno mnogo zaljubljanika koji su bili opremljeni štopericama, ručnim radarima, radio stanicama uz pomoć čega se pratilo vrijeme kad koji takmičar startuje, kako prolazi stazu na pojedinim dijelovima staze i na kraju, kad stiže na cilj?!

Po važećim pravilima, na startu je uvijek bio instalisan sat koji je uvijek uvezan i sa satom na cilju a svaki takmičar je startovao jedan za drugim, u okviru jedne klase, u rastojanjima od tačno jedan minut?!

Ti momci su često uz naknadu bili angažovani od strane mnogih pojedinaca ili klubova i oni su, obično njih 3, 4 ili više, sa nabrojanom trehnikom, po potrebi, veoma brzo imali približan rezultat takmičara koji im je posebno interesantan.

Zahvaljujući prijateljima koje sam i tamo imao a posle subotnjih treninga, potrudili su se da isprate vremena u mojoj klasi, grupa „N“ do 1400 kubika, jer bilo je već nagađanja hoće li gost domaćina i vozač koji je vozio svog Rovera 1.4 za domaći, Auto klub Kantona Sarajevo „SARAJEVO“, gospodin Robert Markt uspjeti da me u dvije nedeljne vožnje stigne i prestigne, odnosno da napravi bolja dva sabrana vremena iz prve i druge nedeljne vožnje?

Iako sam te očekivane vožnje vozio sa 95% mogućnosti, na kraju, prilikom zvaničnih isticanja rezultata, Robert Markt je imao bolje vijeme od mene od 27. hiljaditih dijelova sekunde???

Sve je bilo čudno, ali, iako je sve bilo i sumnjivo i posle proglašenja mi je to suptilno saopšteno, nije bio trenutak „dizati“ prašinu, mada da ja nisam sjedio sa gospodom funkcionerima, za sve manipulacije bi saznao ranije i ko zna kako bih reagovao ali, sve smo lagano amortizovali, spakovali se i otputovali kućama.

Naravno da to nikad neću zaboraviti, po više osnova ali u danima posle takmičenja, saznao sam ko je bio nosilac-rukovalac mjerenja vremena i obrade rezultata, te i imena osoba koje su, opet, sa namjerom, dobile zadatak za takav postupak.

Od malena su me učili da je ljudski praštati a šta sam drugo i mogao sem sve to prihvatiti kao jedno, neizbježno iskustvo, karakteristično za ta, bremenita vremena.

Na žalost, bilo je takvih i sličnih slučajeva i kasnije a vjerovatno i ranije ali, ti bezkičmenjaci treba da znaju da su mnogi zbog sličnih razlika u izmjerenom vremenu, pokušavali svojom vožnjom i nemoguće stvari, jer i tehnika a i ljudi imaju granice svojih mogućnosti a kao dokaz tome, zapamtio sam da je samo u jednoj godini u šampionatima SR Jugoslavije, sedam takmičara smrtno stradalo a sa druge strane, neko se igrao sa vama na tako podmukao način.

Dakle nije ovo karakteristično samo za Bosnu i Hercegovinu ali nam, bar u ta vremena to, istinski nije trebalo. Ali borba oko zajedništva među asocijacijama je trajala i traje ali dok se jednog dana najozbilnije i sa iskrenim namjerama u svu, u ovom tekstu iznesenu problematiku, ne uključi državno Ministarstvo za civilne poslove koje resorno pokriva sport u BiH, nemamo se, mnogo čemu nadati.

Do tada mnogi naši takmičari voze po Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori pa i dalje a sam auto moto sport, će stagnirati na ovim prostorima, u svakom smislu?

Ovo je bila, prva ali ne i poslednja priča, epizoda iz istorije stvaranja zajedništva u okvirima auto moto i karting sporta u Bosni i Hercegovini a epizoda ima za čitav serijal, tako da očekujte čitavu seriju, tipa TV, već više puta gledane, „Lud, zbunjen, normalan“.

Ovo je moj, nesuđeni, golf 2 iz paket aranžmana!

Izvor: uretrovizoru.com

Kad neko u mojoj blizini izgovori riječ karting ili kad negdje pročitam neki članak o ovom sportu koji je već odavno proglašen ili imenovan kao osnovna škola za automobilizam, osjećam neko čudno uzbuđenje.

Iskreno, odmah se sjetim tog prvog, inicijativnog sastanka koji sam organizovao u našem Gradu sa, u to doba, eminentnim gostima i akterima koji su, od tada, htjeli ili ne postali ljudi, entuzijasti koji tim činom postadoše dio istorije tog sporta u Republici Srpskoj pa i u Bosni i Hercegovini!

Naravno da se u rubrici „vremeplov“ mog, prvog saobraćajnog portala mora naći i ova priča koja će, siguran sam biti jedna od čitanijih u odnosu na sve druge priloge koje objavljujem na portalu „uretrovizoru.com“, a da se razumijemo, tu ste već uočili mnogo raznovrsnih tema i informacija.

Kada smo, 1997. godine, tačnije, 22. i 23. oktobra na najbolji mogući način, promovisali naš auto moto i karting klub „Feromont SPORT“, organizacijom četvrte, gradske auto trke pod nazivom „Nagrada Bijeljine 1997“, znali smo jedno a to je da već naredne godine, moramo ići dalje!

U Planu rada kluba koji smo usvojili na godišnjoj Skupštini, koji je i danas, sa ove vremenske distance, bio veoma ambiciozan, priznajem, malo sam se i uplašio. Ovi tehnički sportovi su uvijek bili najskuplji bez obzira šta vaš Plan rada sadrži, ovi, sportovi se mogu održavati i razvijati samo uz prava takmičarska vozila a ona su uvijek bila „brdo“ para!

Jedno mi je tada već bilo jasno a to je da ovaj naš narod semberski, definitivno, voli miris benzina a pogotovo onog koji je bio bogat specijalnim aditivima koji su, kao prvi, „kupovali“ interesovanja gledalaca.

Obzirom da svaki sportski klub, ako ima ozbiljne planove za razvoj i očekivane velike rezultate,  mora početi od najmlađih selekcija a oni voze isključivo- karting!

Dakle, vizija je već postojala, redosled aktivnosti, takođe ali samo su nam još trebali sponzori, koje je trebalo ubijediti koliko je karting bitan i kako izgleda ta naša vizija, bar u globalu?

Zima 1997/98 je bila veoma dinamična, skupljali smo pare i uz to pratili ponudu polovnih kartinga na ovim, regionalnim prostorima, putovalo se a paralelno sa tim, uz pomoć mog velikog prijatelja i gospodina Mome Milojkovića, pripremao sam registraciju kluba AMKK „Feromont SPORT“ Loznica. Pomenuti prijatelj je jedan od mnogobrojnih znalaca od kojih sam mnogo naučio i zahvaljujući njima sam i stekao sve potrebne funkcionereske licence, sve do one međunarodne a koje su meni a i klubu omogućavali legalan nastup u SR Jugoslaviji. Moma mi je u Beogradu pripremio svu papirologiju i registarcija je mogla biti završena početkom 1998. godine.

Ovo je i bila prijeka potreba jer naše ambicije su bile da nam budući kartingaši za bodove voze i u SR Jugoslaviji a i moja lična želja je da posle AMK Novi Sad, AK Optima Beograd, te kluba Galax Sport iz Beograda, praktično, doživim da se i ja u Šampionatima Jugoslavije, takmičim za svoj klub, što se i desilo te naredne, 1998.godine.

No, ispostaviće se da je ta godina, po mnogo čemu bila posebna, kako za mene lično, za karting sport u Republici Srpskoj i po nekim drugim dešavanjima o kojima ću tek pisati.

• Uvaženi kolega, Moma Milojković, kod nas u klubu, najčešće direktor takmičenja

Uglavnom, do kraja 1997.godine smo već imali dva polovna kartinga, jedan iz Beograda drugi iz Podgorice a odmah u januaru 1998. godine su stigli još dva i već početkom februara, na helikopterskoj, betonskoj pisti bijeljinskog, improvizovanog i nikad završenog aerodroma smo imali već probe.

Kas je riječ o ovim prvim vožnjama i trenzima kasnijim, glavni šef je bio, moja desna ruka u klubu, veliki zaljubljenik i entuzijasta, gospodin Dragan Cvijanović. Naravno još mnogo godina kasnije taj naš zajednički rad je doživljavao samo veću i veću ekspanziju.

To su bili doživljaji kako za djecu, prve kandidate, tako i za nas iz kluba koji smo to isplanirali. Iako nam ova priča o sponzorima nije „išla“ nikako, nismo gubili nadu, proljeće je tu a dolaskom ljeta bi mogla i prva takmičenja?!

Pošto sam, već u martu 1998. godine, zahvaljujući kontaktima sa AMSRS, i tadašnjem i prvom, generalnom sekretaru gospodinu Božidaru Stanaru, karting i uopšte auto-moto sportovi su već bili u Planu rada AMSRS za 1998.godinu. Naravno, sve one auto i moto trke održane prethodnih godina u Bijeljini su nam obezbjedila bilo kakvo učešće najveće i jedine asocijacije u Republici Srpskoj.

I kao što uvijek biva, sticajem okolnosti, mojim čestim opsedanjem Rogatice gdje je AMSRS tada bio sa privremenim smještajem, usledilo je i moj prijem u Upravni odbor a pošto sam već bio izabran za predsednika Odbora za sport u tom istom AMSRS, ubrzo je uslijedio i prvi, inicijativni sastanak na temu pokretanja prvog karting Šampionata Republike Srpske.

U to vrijeme, u Republici Srpskoj  smo imali aktivna i pobroju zadovoljavajuća tri kluba sa nekom infrastrukturom kako bi se mogao proglasiti i raspisati šampionat, dakle, osnovni preduslovi su bili pred nama.

Auto moto karting klub „Doboj“ iz Doboja je već imao i svoju karting stazu, prvu u Republici Srpskoj, imali su kartinge, takmičare i što je bilo najbitnije raspoloženu ekipu koja je bila spremna za prva takmičenja. U klubu su već tada bili aktivni, Mirko Okolić, Milan Savić i Savo Mišić sa ostalim mlađim kolegama i odmah smo stupili u vezu sa momcima iz Pala, t.j. AMD „Konkord“ na čijem čelu je bio Željko Ninkov, sa dvoja dva nerazdvojna asistenta Sinišom Pejovićem i Nevenom Krunićem. Za početak, sasvim solidno.

U ime domaćina, AMKK „Feromont SPORT“iz Bijeljine, uz moju malenkost, bukvalno od tih dana, kao što sam već naveo, moja desna ruka, Dragan Cvijanović. Obzirom na činjenicu da Grad Bijeljina i Semberija nisu imali priliku ugostiti kartinge i kartingaše, sva ova inicijativa je dobijala na značaju.

I pošto je ideja već bila rođena, energije smo imali na pretek i onda je samo trebalo stupiti u vezu sa starijim kolegama iz AMSJ, koji su bar meni bili stalni i iskreni učitelji, kako sam već naglasio, od kojih sam naučio onoliko koliko je trebalo, da polažem za sve nivoe funkcionerski licenci i tako voditi sve u Republici Srpskoj i svoja znanja i iskustva dijeliti na nove, mlađe generacije a, hvala bogu, bilo ih je mnogo i u svim sredinama.

Dakle, sve kockice su bile sklopljene. Kao domaćin i inicijator, usaglasio sam termin sastanka, a od Telekoma Republike Srpske, radna jedinica Bijeljina, konkretno, sa tadašnjim direktorom gospodinom Đurom Stanojevićem, veoma lako dogovorio da nam daju na raspolaganje njihov prostor kao lokaciju sastanka kao i sve ostalo što dobar domaćin može da ponudi.

Medijsku podršku dala nam je Srpska radio televizija ITC Bijeljina a čitav dan uz nas je bio Predrag Peđa Škundrić i tako je, htio ili ne postao dio ove naše priče o „rođenju karting sporta“. Na žalost, video zapis sa tih dešavanja nemamo sačuvane ali fotografije su u našoj arhivi i imate priliku da ih, uz ovaj tekst i pogledate.

Pored kolega iz tri nabrojana aktivna kluba, sastanku su prisustvovali i gospoda Ratko Karajović i Dušan Milićević iz AMSJ te generalni sekretar AMSRS, gospodin Božidar Stanar, koji je, praktično i zvanično dio svog rada, od tog datuma, posvetio auto, moto i karting sportu i tako je bilo sve do njegovog penzionisanja.

Rezime sastanka je bio kratak i jasan. Raspisuje se Prvi karting Šampionat Republike Srpske u kartingu i određeni su kokretni datumi trka. Prva u Doboju u krajem juna, druga u Bijeljini, 26. i 27. septembra i u Palama treća 14.dana posle.

Kolege iz AMS Jugoslavije su prihvatila obavezu praćenja i vođenja takmičenja kroz imenovanje dorektora trka i Sportskih komisija u punom sazivu kao i angažovanje svojih instrumenata za mjerenje vremena kao i ostale opreme koju mi do tih datuma nismo mogli nabaviti i napraviti.

Za trku u Bijeljini, recimo ja sam angažovao sudije iz Kraljeva na čelu sa legendom Zoranom Trajanovskim i njegovim iskusnim momcima, a pošto su sportski funkcioneri u ta vremena bili potpuno deficitarni, iskoristio sam prisustvo kolega iz Beograda, gospodu Karajović i Milićević tako da smo u Ekonomskoj školi u Bijeljini, po odobrenju, direktora škole u jednom od kabineta održali tročasovni seminar a onda je na nama bio zadatak da sa tom omladinom nastavimo sa edukacijom i oni su na našoj trci u Bijeljini, bili pomoćnici sudija i tako je to i svih godina bila redovna praksa i sa novim i mlađim generacijama.

Zadovoljstvo mi je da vas upoznam da su na tom seminaru prisustvovali i prije toga postali članovi našeg kluba, omladinci koji su kasnije a i sada ambasadori Bijeljine i Bosne i Hercegovine kao što je najljepša misica svih vremena u BiH, Ana Mirjana Račanović čime se i danas ponosimo a naša javnost to sigurno nije znala?

Dakle, ovaj moj vremeplov je istinski sportski arhiv, koji bi trebalo, kao što mnogo prijatelja to od mene zahtjeva, bude pretočeno u jednu knjigu, svojevrsan dokument istoriji na poklon.

No, o tome ću razmišljati u narednom periodu a na samom kraju upoznaću vas da smo i dvije naredne godine, 1999. i 2000. po sličnom kalendaru ali sa sve više takmičara, gostiju iz SR Jugoslavije, kako klubova, tako i takmičara, organizovali drugi i treći đampionat a u Odboru za sport smo imenovali i Komisiju za karting. Tada su profunkcionisali su i prvi transferi takmičara, tako da je i naš klub već naredne, 1999. godine imao stalno angažovanog takmičara iz Kragujevca, mlađanog i talentovanog Stefana Jankovića koji je u mnogome poboljšavao naše plasmane u svim narednim Šampionatima. Stefan je već odavno pravi i uspješan automobilista i imali smo proteklih godina imali bezbroj prilika da ga pratimo i na tim takmičenjima. Red je da vam i predstavim, tada djecu a sada ozbiljne, porodične ljude, koji su i u svojim poslovima od kojih žive dostigli ozbiljne i zavidne uspjehe ali život zna biti i surov i medju ovih 10.momaka  jedan nije među nama:

1. Dražen Stevanović,
2. Miko Tadić,
3. Predrag Simić,
4. Radovan Oljača,
5. Radovan Petrović, nije među nama,
6. Branisalav Rajković,
7. Darko Nišević, Stojan Rajković,
8. Stojan Rajković,
9. Stefan Janković – Kragujevac,
10. Nemanja Todorović – Doboj

Ovo su osnovni fragmenti i detalji o „rođenju“ karting sporta u Republici Srpskoj i da znate ovo je samo manji dio priča o tom sportu kao osnovnoj školi za automobilizam sa kojim su počinjali skoro svi prošli, sadašnji a i budući šampioni iz F-1.

U ona teška, ratna vremena, kada se u mnogo čemu oskudijevalo, kada se išlo na ratište i vrijeme kada se na mnoge osnovne, životne privilegije, donekle, zaboravljalo, možda i iz inata, jedan broj mojih drugara, zaljubljenika u auto i moto sportove je, bez obzira na sve, došla na ideju da se neke naše, već višegodišnje želje, pokušaju, baš tada ostvar

Grupa gradskih bajkera i momaka koji su se već godinama vozikali po Jugoslaviji po moto susretima a samim tim se njihov rejting uopšte, pa i vozni park iz godine u godinu osvježavao tako da smo po brendovima, kubikažama i snagom već bili tu negde, peti, šesti grad u SR Jugoslaviji. Samim tim, lagano se razmišljalo i o nekim zvaničnim takmičarskim nastupima na moto trkama. Koliko se sjećam, tu grupu predvodili su Milan Žarić i Dragan Čolaković-Čola (nije više među nama), sa nekolicinom svojih kolega i, gle čuda, pojavila se i skica prve gradske, ulične staze za neka „inprovizovana“ takmičenja.

Nadam se da ne griješim a koliko se sjećam nepopravljivi bajker, Milan Žarić je „projektovao“ tu stazu koju, htjeli to ili ne, nismo niti se mogla mijenjati i na toj „stazi“ vožene su auto i moto trke 1993, 1994, 1996 i 1997. godine uz neznatne promjene koliko se u to vrijeme moglo ili moralo korigovati. Start i CILJ je bio na lokaciji između tadašnjih preduzeća „Kurjak“ sa lijeve strane staze  i „Panaflex“ preko puta, sa desne strane.

Tako je nastala bijeljinska ulična trkačka staza, i ova priča treba da ove mlađe generacije podsjeti na dešavanja iz tih vremena ali i počecima ozbiljnih takmičarskih auto i moto trka. I danas kad gledam fotografije iz moje arhive sa svih ovih takmičenja, prepoznajem dječačka lica tadašnjih gledalaca koji su već odavno ljudi u godinama.

Na žalost, iako je u samoj organizaciji bilo mnogo inprovizacije u smislu bezbjednosti publike a i samih takmičara, sa ove vremeske distance, priznajem, stidim se i divim sebi i kolegama i pitam se kako smo imali toliko hrabrosti ali i neiskustva da, recimo publiku-gledaoce „pustimo“ do ivičnjaka, praktično na samu stazu???

Imali smo mnogo sreće a ko zna, ima ona narodna „sreća prati hrabre“ i siguran sam da smo na svim ovim takmičenjima imali mnogo sreće.

Sama takmičenja su imala uzbudljivih i nezaobilaznih ekscesnih situacija, od padova motociklista, od upadanja automobila u kanal Dašnica, prevrtanja sa autima, prolijetanja na krivinama ravno na metalni most kod stare željezničke stanice, do neizbježnjih zanošenja, proklizavanja pa do pucanja motora u autima i drugih manjih kvarova koji su dovodili do odustajanja.

Krivina kod „Hofmana“

Nikakvo čudo, sve to je sastavni dio svih ovakvih i krajnje profesionalnih takmičenja na svim nivoima ali, svi smo bili srećni, zadovoljni i tako je na neki način Bijeljina ostala ucrtana kao neka nova destinacija na kojoj se moglo fino družiti, takmičiti se, sa manje ili više žara ali što je bilo najvažnije, svi gosti-takmičari i sportski funkcioneri su odlazili prezadovoljni jer, budite sigurni, ono što sam u mojoj daljoj takmičarskoj i funkcionerskoj karijeri zaključio, niko od nas nije bio gostoprimljiviji domaćin u bivšoj nam državi SR Jugoslaviji!

Na žalost, odmah posle rata, Grad Bijeljina se počeo širiti, graditi, mijenjana je saobraćajna infrastruktura, pomalo smo se svi okrenuli sticanju osnovnih uslova za život svojih porodica i tako je ta naša prva „licencirana“ staza gubila po malo predispozicije za neka nova takmičenja. Tako da sam se, bar ja, kao neko ko je zvanično i prošao sve potrebne faze od takmičara, sudije i sportskog funkcionera pa do organizatora, prešaltao na druge lokacije i nove discipline!

Ta, poslednja trka, 22/23.oktobra 1997. godine je bila, praktično i promocija kluba koji sam registrovao 29.04.1997. godine u Osnovnom sudu u Bijeljini i organizaciju trke sam odradio sa soprtskim funkcionerima iz mog kluba „Feromont SPORT“ i naravno uz veliku pomoć kolega iz tima koji je organizovao prethodne trke i uz nesebičnu  pomoć sponzora koji dugo godina pratili i pomagali, kako moja individualna takmičenja, tako i sve naše organizacije, svih takmičenja bez obzira gdje su se dešavala.

I kad sam već kod organizacija, prve dvije godine organizovali smo trke u okviru auto moto kluba „Panteri“ koji smo registrovali u Bijeljini uz finansijsku pomoć gospodina Save Jovanovića Dželića (nije više među nama),koji je pokrio sve troškove oko registracije prvog AK u Bijeljini. Inače, sva druga, amaterska takmičenja do ovih devedestih godina dvadesetog vijeka organizovalo je AMD Semberija Bijeljina a o tome sam već pisao u okviru moje rubrike „vremeplov“ na ovom portalu.

Praktično, ovom trkom 1997. godine, smo, na žalost, svi, napustili našu predmetnu stazu a moj klub i ja smo se već naredne, 1998. godine,“bacili“ u borbu i angažman oko razvoja karting sporta, kao osnovne škole za auto sportove, tako da smo već, te 1998 godine imali PRVI Šampionat Republike Srpske i nezaboravne karting trke u Gradu Bijeljina.

Naravno, ne brinite, u jednom od narednih tekstova saznaćete i detalje o karting sportu ali i daljem napredovanju svih drugih auto, moto i srodnih sportova.

p.s. Unaprijed se izvinjavam kolegama koje, možda nisam spomenuo ili ako sam neke podatke, nenemjerno, objavio sa eventualnim greškicama. Sve je bilo i biće rezultat samo, dugog vremenskog perioda koji je iza svih nas a i godina u kojima smo.

Velika je moja odgovornost, pisati bilo šta i na bilo koju temu a posebno pisati o preteči  i istorijatu jednog skupog i opasnog sporta kao što je automobilizam i motociklizam. U startu sam već u dilemi od kog datuma krenuti, jer ne znam ni ja mnogo a još nemam ni previše i tih godina iza sebe, te onda ću pisati o onom u čemu sam učestvovao, u bilo kojoj ulozi i naravno samo o vremenima koje ja ili moji prijatelji pamtimo.

Sjećam se priča, stanovnika našeg Grada koji su nam u našoj mladosti govorili kako su se ulicama Bijeljine nekada vozile i moto trke…

 
Ako ćemo računati one amaterske relije druge kategorije koji su vozili vozači amateri sa svojim serijskim vozilima i tada su na programu imali etape, sa potrebnim stizanjem na vremensku kontrolu u svom minutu, one brzince koji su se vozili po platoima i parkinzima te na njima uređenim poligonima koji su činile garaže, slalomi između čunjeva sa vožnjom naprijed pa i nazad, polukružno okretanje i svašta nešto još jer sve je tu bila stvar mašte realnih, i za ta vremena, mogućih postavki. Oni najspretniji  su postizali rekorde i oni su za one druge, t.j. većinu njih bili nedostižni.

Tih relija bilo je u svakom iole većem mjestu a osnovno olakšanje  za organizatore je bilo ako je to mjesto imalo svoje AMD jer auto moto klubova, tada nije ni bilo, bar u našem regionu?

Naš Grad je, tradicionalno, u povodu 24.septembra, Dana oslobođenja grada u drugom svjetskom ratu, organizovao reli „Donja Trnova – Rohalj Baze na Fruškoj gori u znak sjećanja na kretanja sremskih partizana u pohodu kada su se borili za oslobođenje Bijeljine i Semberije.

Generalno, najeminetnije takmičenje je bio reli „Sutjeska“ koji se redovno održavao na Tjentištu u terminu oko 4.jula i koji je samo, recimo 1988. godine, kada sam poslednji put tu nastupao, imalo preko 4.500 takmičara iz tada nam bivše države Jugoslavije. Pravu sliku je mogao doživiti samo onaj ko je tamo išao, takmičio se i u vašarskoj atmosferi  provodilo 3-4 dana, pa i više. Bilo fenomenalno i nezaboravno…

Svi smo se tada okupljali oko tadašnjeg AMSJ i lokalnih AMD-a, konkretno naše auto moto društvo zvalo se „Semberija“ a nekad kasnije je promjenilo ime u „Sigurnost“ tako da je na svim materijalima iz arhive, bar koju ja posjedujem je AMD“Semberija“ Bijeljina.

Znači, klasični amaterizam sa takmičarskim duhom i svi akteri su se tada osjećali kao vozači – profesionalni takmičari. Najbitnije je da se iz te grupe amatera izdvajala grupa koja je kasnije, u zavisnosti od uslova, oprobavala, manje-više uspješno i u nekim profesionalnim  auto moto takmičenjima. Da ne zaboravim, u nevedenim amaterskim relijima su učestvovali motociklisti i automobilsti.

Bijeljina je na svakom reli takmičenju imala skoro rekordan broj učesnika kada su u pitanju lokalna i regionalna takmičenja a na Sutjesci naše  ekipe su brojale i do pedesetak takmičara. Sa druge strane, naš Grad je, po tradiciji, imao mnogo uspješnih motociklista i poredeći se sa mnogo većim gradovima u bivšoj Jugoslaviji, bili su među 5 naujspješniji. Nastupi automobilista su bi skromniji ali, bilo je uvijek značajno, pojaviti se i nastupiti i to uz veliku dozu sreće. Ako kažem da su to bile 70. i 80. godine prošlog vijeka, možete zamisliti koja je u to vrijeme bila ponuda serijskih automobila? Dobro poznati film „Nacionalna klasa“ vam je najbolje mjerilo za donošenje realnih zaključaka. Kako god zaključili, to je za sve nas bila F-1 i sve doživljaje sa tih nastupa, svi koji su se tamo pojavljivali, bili su im vječno urezani u njihove biografije.

Kao što rekoh, o svemu napisanom, imam jedan dio rekvizita, pamfleta i plakata i bar veći dio možete pogledati dok čitate ovaj članak i definitivno, bio bi veliki grijeh ne napisati nešto o svemu ovome i objaviti u mojoj rubrici „Vremeplov“. Sa ovim se moralo početi a i u svim narednim tekstovima, imaćete priliku da se podsjetite a mnogi i po prvi puta saznate neke pojedinosti iz prošlosti i početaka auto, moto i karting sportova. Ovde posebno izdvajam ove mlađe generacije iz 21. vijeka, tačnije, već jedne četvrtine istog.

Na kraju ove priče o amaterskim relijima iz prošlog vijeka, moram, imam obavezu da vas upoznam da je naš klub, tačnije Auto moto i karting klub „Feromont SPORT“ i moja malenkost kao tadašnji predsjednik Odbora za sport pri AMS RS, već 2000. godine sa velikim ambicijama po prvi put, posle poslednjih ratnih zbivanja u BiH i regionu, više nego uspješno ponovo Reli Sutjesku, vratio u život u jednoj spektakularnoj atmosferi koja je podržana od velikog broja stanovništva počevši od Rogatice do Rudog i Višegrada pa do Nevesinja, Ljubinja i sve do Trebinja o čemu svjedoči i posjeta od preko 2000 ljudi, u prvom redu omladine.

Sa velikim ponosom i zadovoljstvom, napominjem da to takmičenje ne bi bilo organizovano bez AMS RS koji je dao tehničku podršku te, u prvom redu bez pomoći Vlade Republike Srpske i tadašnjeg premijera gospodina Mladena Ivanića. Pomoć i prvenstveno, velika želja svih nas da ovo takmičenje ponovo oživimo i vratimo u okvire kao nekada sa takmičarima iz svih novonastalih država iz stare nam države Jugoslavije je bila više nego dovoljna jer smo pored zajedničkog ručka, bili u situaciji da angažujemo i „YU grupu“ a na sve to, u noćnim satima i velikim vatrometom koji je za sve, sem moje malenkosti, bilo veliko iznenađenje. Bijeljina je na tom takmičenju, opet imala rekordan broj takmičara, uglavnom motociklista, njih 16. za koje sam dodatno obezbijedio i gorivo za njihove mašine!

Na moju žalost, to takmičenje je i sada u kalendaru AMS RS ali samo u okvirima takmičara iz Republike Srpske i bukvalno, samo preživljava i zadovoljava forme nekih pojedinaca?!

Ovakav tekst, vezan za prošlost jednog sporta, siguran sam da treba da sadrži i neke ljudske veličine, koji su na bilo koji način bili akteri ovih dešavanja. Jedan veliki broj nije više među nama što me ne onemogućava da njihova imena ne objavim i to sa zadovoljstvom i posebnim pijetetom i činim. Hvala im na angažovanju.

Sjećam se priča, stanovnika našeg Grada koji su nam u našoj mladosti govorili kako su se ulicama Bijeljine nekada vozile i moto trke…Drago Sabojlović i drugi, na primjer….Moja generacija je tadašnje priče o tim događajima i akterima, slušala sa velikim zadovoljstvom i interesovanjem.

Osjećam veliku odgovornost ali i zadovoljstvo, pisati bilo šta i na bilo koju temu a posebno pisati o preteči  i istorijatu jednog skupog i opasnog sporta kao što je automobilizam i motociklizam. U startu sam već u dilemi od kog datuma krenuti, jer ne znam ni ja mnogo a još nemam ni previše i tih godina iza sebe, „samo sedamdeset“, te ću onda pisati o onom u čemu sam učestvovao, u bilo kojoj ulozi i naravno samo o vremenima koje ja ili moji prijatelji pamtimo.

Ako ćemo računati one amaterske relije druge kategorije koji su vozili vozači amateri sa svojim serijskim vozilima i tada su na programu imali etape, sa potrebnim stizanjem na vremensku kontrolu u svom minutu, one brzince-ispite spretnosti, koji su se vozili po platoima i parkinzima te na njima uređenim poligonima koji su činile garaže, slalomi između čunjeva sa vožnjom naprijed pa i nazad, polukružno okretanje i svašta nešto još jer sve je tu bila stvar mašte realnih, i za ta vremena, mogućih postavki. Oni najspretniji  su postizali rekorde i oni su za one druge, t.j. većinu njih bili nedostižni i za divljenje !

Tih relija bilo je u svakom iole većem mjestu a osnovni preduslov za organizatore  bilo da je to mjesto imalo svoje AMD jer auto moto klubova, tada nije ni bilo, bar u našem regionu i u ta vremena?

Tih godina, išli smo u Tuzlu, Doboj, Sarajevo, Brčko-Banovići, Novi Sad, Sremsku Mitrovicu, Bačku Palanku a Tjentište i Sutjeska su bili vrh, „svjetski – WRC šampionat“i to se nije smjelo izostati.

Grad Bijeljina je, tradicionalno, u povodu 24.septembra, Dana oslobođenja grada u drugom svjetskom ratu, organizovao reli „Donja Trnova – Rohalj Baze na Fruškoj gori u znak sjećanja na kretanja sremskih partizana u pohodu kada su se borili za oslobođenje Bijeljine i Semberije. Jedne godine se startovalo iz Donje Trnove a druge godine iz Rohalj Baza.

Generalno, najeminetnije takmičenje je bio reli „Sutjeska“ koji se redovno održavao na Tjentištu u terminu oko 4.jula i koji je samo, recimo 1988. godine, kada sam poslednji put tu nastupao, imalo preko 4.500 takmičara iz tada nam bivše države Jugoslavije. Pravu sliku je mogao doživiti samo onaj ko je tamo išao, takmičio se i u vašarskoj atmosferi  provodilo 3-4 dana, pa i više. Bilo je fenomenalno i nezaboravno…

Svi smo se tada okupljali oko tadašnjeg AMSJ i lokalnih AMD-a, konkretno naše auto moto društvo zvalo se „Semberija“ a nekad kasnije je promjenilo ime u „Sigurnost“ tako da je na svim materijalima iz arhive, bar koju ja posjedujem je AMD“Semberija“ Bijeljina na čijem čelu je tada bio sekretar Ćamil Elezović.

Znači, klasični amaterizam sa takmičarskim duhom i svi akteri su se tada osjećali kao vozači – profesionalni takmičari. Najbitnije je da se iz te grupe amatera izdvajala grupa koja je kasnije, u zavisnosti od uslova, oprobavala, manje-više uspješno i u nekim profesionalnim  auto moto takmičenjima. Da ne zaboravim, u nevedenim amaterskim relijima su učestvovali motociklisti i automobilsti.

Bijeljina je na svakom reli takmičenju imala skoro rekordan broj učesnika kada su u pitanju lokalna i regionalna takmičenja a na Sutjesci naše  ekipe su brojale i do pedesetak takmičara. Sa druge strane, naš Grad je, po tradiciji, imao mnogo uspješnih motociklista i poredeći se sa mnogo većim gradovima u bivšoj Jugoslaviji, bili su među 5 naujspješniji. Nastupi automobilista su bi skromniji ali, bilo je uvijek značajno, pojaviti se i nastupiti i to uz veliku dozu sreće. Ako kažem da su to bile 80-te godine prošlog vijeka, možete zamisliti koja je u to vrijeme bila ponuda serijskih automobila koja su se u ta doba pojavljivala na takmičenjima? Dobro poznati film „Nacionalna klasa“ vam je najbolje mjerilo za donošenje realnih zaključaka. Kako god zaključili, to je za sve nas bila F-1 ili WRC i sve doživljaje sa tih nastupa, svi koji su se tamo pojavljivali, su se vječno pamtile i bili su im vječno urezani u njihove biografije.

Kao što rekoh, o svemu napisanom, imam jedan dio rekvizita, pamfleta i plakata i bar veći dio možete pogledati dok čitate ovaj članak i definitivno, bio bi veliki grijeh ne napisati nešto o svemu ovome i objaviti u mojoj rubrici „Vremeplov“ portala „uretrovizoru.com“.

Sa ovim se moralo početi a i u svim narednim tekstovima, imaćete priliku da se podsjetite a mnogi i da, po prvi puta saznate neke pojedinosti iz prošlosti i početaka auto, moto i karting sportova. Ovde posebno izdvajam ove mlađe generacije iz 21. vijeka, tačnije, već jedne četvrtine istog.

Na kraju ove priče o amaterskim relijima iz prošlog vijeka, moram, imam obavezu da vas upoznam da je naš klub, tačnije Auto moto i karting klub „Feromont SPORT“ i moja malenkost kao tadašnji predsjednik Odbora za sport pri AMS RS, već 2001. godine sa velikim ambicijama po prvi put, posle poslednjih ratnih zbivanja u BiH i regionu, više nego uspješno ponovo organizovao Reli Sutjesku, vratio je u život u jednoj spektakularnoj atmosferi koja je podržana od velikog broja stanovništva počevši od Rogatice do Rudog i Višegrada pa do Nevesinja, Ljubinja i sve do Trebinja o čemu svjedoči i posjeta od preko 2000 ljudi, u prvom redu omladine.

Sa velikim ponosom i zadovoljstvom, napominjem da to takmičenje ne bi bilo organizovano bez AMS RS koji je dao tehničku podršku te, u prvom redu bez pomoći Vlade Republike Srpske i tadašnjeg premijera gospodina Mladena Ivanića. Pomoć i prvenstveno, velika želja svih nas da ovo takmičenje ponovo oživimo i vratimo u okvire kao nekada sa takmičarima iz svih novonastalih država iz stare nam države Jugoslavije je bila više nego dovoljna jer smo pored zajedničkog ručka, bili u situaciji da angažujemo i „YU grupu“ a na sve to, u noćnim satima i velikim vatrometom koji je za sve, sem moje malenkosti, bilo veliko iznenađenje. Bijeljina je na tom takmičenju, opet imala rekordan broj takmičara, uglavnom motociklista, njih 16. za koje sam dodatno obezbijedio i gorivo za njihove mašine!

Na moju žalost, to takmičenje je i sada u kalendaru AMS RS ali samo u okvirima takmičara iz Republike Srpske i bukvalno, samo preživljava i zadovoljava forme nekih pojedinaca?!

Ovakav tekst, vezan za prošlost jednog sporta, siguran sam da treba da sadrži i neke ljudske veličine, koji su na bilo koji način bili akteri ovih dešavanja. Jedan veliki broj nije više među nama što me ne sprečava, naprotiv, da njihova imena ne objavim i to sa zadovoljstvom i posebnim pijetetom i činim.

Ta takmičenja, 1981. i narednih godina, kada sam se i ja uključivao kao takmičar, odvijala su se pod rukovodstvom, tadašnjeg komandira Saobraćajne policije, gospodina Milana Ubiparipovića. Sekretar relija bio je uglavnom, gospodin Vojislav-Vojo Vukašinović a rukovodilac žirija je, kao po pravilu bio delegat iz AMS BiH a u našem slučaju, bio je to gospodin Aleksandar Popović dok je o tehničkom dijelu brinuo sekretar AMD „Semberija“, već spomenuti gospodin Ćamil Elezović.

Naravno, ovo je bilo najuže rukovodstvo a neposrednih organizatora je bilo mnogo više. AMD „Semberija“je bila, može se reći firma koja je u to vrijeme imala preko dvadeset zaposlenih. Radila mehaničarska  radionica, univerzalna radionaica sa limarskim i lakirerskim uslugama ali onovni prihod je bio od auto škole jer tada nije bilo privatnih škola a i moja malenkost je prvobitno za „A“ i „B“ kategoriju tu završavao obuku a instruktor mi je bio Nikola Gajić, moj komšija. Pošto su svi zaposleni u vrijeme organizacije reli takmičenja bili angažovani za potrebe takmičenja, potrudio sam se a koliko sam uspio vidjećemo, od nekolicine živih zaposlenih saznati i podsjetiti se nekih dragih osoba koje smo svi takmičari neograničeno poštovali. Nadam se da neću biti kritikovan ako za nekoga nisam dobio podatke a počećemo od gospođe:

1.  Branka Kokanović,                         9.  Emin Ganić,
2.  Stevan Sekulić,                             10.  Ilija Đukić-Brđak,
3.  Vojo Stojanović,                           11.  Halil Čolaković,
4.  Nikola Gajić,                                  12.  Mlađen Bojić,      
5.  Stevan Vikić,                                 13.  Stanko Vladić,
6.  Branislav Škorić,                          14.  Dragan Vakčić-Doktor,
7.  Stevan Kalajdžić,                          15.  Dragomir Pecić-Peca,
8.  Pero Sarić,                                     16. Slobodan Vujić.

Hvala im na angažovanju a onima koji više nisu među nama neka je laka zemlja.

Ovo je samo jedna epizoda o amaterskim relijima na prostorima Semberije i Bosne i Hercegovine, 1981. godine i nekih narednih godina.

Ovo takmičenje je jedino međunarodno takmičenje koje sam organizovao u vrijeme mog aktivnog vođenja auto moto i karting sporta u vremenu od 1998. pa do 2018. godine, kao predsjednik Odbora za sport AMSRS i predsjednik AMKK „Feromont SPORT“ iz Bijeljine, te status broj jedan, u rubrici „vremeplov“ zbog toga i dodijeljujem moto trci.

Negdje u jesen 1999. godine, prisustvovao sam jednom sastanku u AMS Jugoslavije na kome su prisustvovali Članovi Odbora za sport, predstavnici klubova koji su bili organizatori većine sportskih takmičenja u svim disciplinama na prostorima tadašnje SR Jugoslavije. U to vrijeme, sav sport je bio pri AMSJ, a Odbor za sport je vodio sve organizacije a i predlagao je kalendar takmičenja po svim disciplinama koji je posle usaglašavanja usvajao Upravni odbor i Skupština Saveza.

Ta godina će svima ostati u sjećanju po nesrećnom bombardovanju od strane moćnika i te godine je sav auto moto i karting sport, praktično bio otežan i onemogućen i sa nekim posebnim motivom smo se skupili da sagledamo trenutne mogućnosti oko organizovanja Šampionata za 2000. godinu ali u pravom obimu i po svim disciplinama.

Inače, tom sastanku sam prisustvovao kao predsjednik AMKK „Feromont SPORT“ iz Loznice a i kao predsjednik Odbora za sport AMS Republike Srpske.

Naš Odbor za sport pri AMSRS je već bio kompletiran i sa već značajnim iskustvom tako da su mi kolege na tom sastanku, prvo, onako u šali a zatim i ozbiljno izložili svoj plan i zahtjev da se te, 2000. godine ozbiljnije uključimo i na neki način i pomognemo AMSJ na način da na sebe preuzmemo organizaciju bar dva takmičenja koja bi se bodovala za SR Jugoslaviju a i za Šampionat Republike Srpske, dok je bodovanje za Bosnu i Hercegovinu, u to vrijeme bilo potpuno nezvjesno.

Moram napomenuti, da sam prvo ja, kao predsjednik Odbora za sport, te bivši takmičar na prostorima SR Jugoslavije, gdje sam posle aktivnog takmičenja, do 1998. godine, stekao sve funkcionerske licence, pa i one međunarodne, učeći od kolega koji su tada praktično i bili prisutni tom, predmetnom sastanku.

Zbog te činjenice, bilo je malo, kako i napisah, šala u kojima su mi davali do znanja da preuzimanjem ovih takmičenja, praktično na svom terenu, i treba da dokažem koliko su licence dobijene opravdano?

Naravno i bez tih „uslovljavanja“ sve od tada je bio samo izazov za mene i za moje kolege iz Odbora za sport u AMSRS, u startu sam kolegama ponudio moju, već tada planiranu prvu brdsku trku na Jahorini ali i kružnu auto trku u Zalužanima u Banja Luci. U to doba je već bila skoro završena stvar da će se ta staza dodijeliti na raspolaganje AMSRS, odnosno Odboru za sport što nam je bilo kao da Vlada RS tu stazu „poklanja“, odnosno daje na upravljenje nama koji smo vodili sav auto moto i karting sport u Republici Srpskoj. Sa druge strane, zahvaljujući činjenici da su moje kolege iz AMSRS već prepoznali moje želje i mogućnosti oko organizovanja i razvoja ovih tehničkih sportova, na redovnoj godišnjoj Skupštini AMSRS sam, tajnim glasanjem izabran i u Upravni odbor AMSRS, čime sam u svom radu u sportu, povezao sve karike, od takmičara, predsjednika auto moto kluba Feromont Sport do člana UO AMSRS.

Nije bilo lako ali rezultati su sve pokazali i sve je još uvijek transparentno i sa zadovoljstvom ću ovu rubriku „vremeplov“ hraniti informacijama i putem portala „uretrovizoru.com“ pokušati približiti svim ljubiteljima ovog skupog i opasnog sporta sa prostora odakle su dolazili brojni takmičari i funkcioneri i od kojih sam samo učio i usavršavao se, te svo to iskustvo ponudio na raspolaganje, prvenstveno asocijacijama iz Republike Srpske a potom i Bosne i Hercegovine.

Vraćam se na predmetni sastanak iz septembra 1999. godine i posle dogovora oko brdske trke Jahorina i  kružne auto trke u Banja Luci, moji veliki prijatelji Boža Boks Mihajlović, potpognut od višestrukog šampiona Dragoslava Kuleta Perišića, tadašnjeg aktuelnog šampiona Jugoslavije u motociklizmu na kružnim stazama, iznesoše još jednu, dodatnu molbu da u Banja Luci organizujem i jednu moto trku ?!

Vozio sam motocikle u mladosti, i pri tome nagledao se moto trka uživo na svim prostorima tadašnje a i one prve Jugoslavije i znam koliko je to zahtjevno i opasno a samim tim i odgovorno. Međutim, ubjeđivanje nije dugo trajalo i priču o toj trci nastavili smo i na zajedničkom ručku jer, to je u svakom poslu uobičajeno.

Već sutradan, sam uveliko razmišljao o toj moto trci, mnogo nepoznanica, izazova je bilo u vremenu koje je dolazilo ali jedno sam, već tada znao a to je koga ću angažovati za direktora trke ali trebalo je dobiti njegov pristanak. Ime, poznato i priznato na prostorima i prve i druge Jugoslavije, gospodin Radmilo Pavlović-Džems, bijeljinski zet a novosađanin po prebivalištu. Zahvaljujući njemu sam svoju takmičarsku karijeru, kao i novosadski student započeo u AMK „Novi Sad“ i sve to je bilo dovoljan osnov da mu se obratim sa molbom a pozitivan odgovor je bio veoma brz, kao što smo i svi ostali koji smo se bavili ovim sportovima, naravno pozitivan i praktično sam već sutradan, po prihvatanju organizacije moto trke, imao glavnu osnovu, dobrog direktora.

Slika sa moto trke u Bijeljini, 1996.godine

Takmičenje smo prvobitno upisali u Kalendar takmičenja za 30.09. i 01.10.2000.godine ali je zbog loših vremenskih prilika u tom terminu, održana 21. i 22.10.2000.godine, po dobrim vremenskim uslovima ali uz neizbježne padove i povrede takmičara što je za stazu u Zalužanima bilo uobičajeno.

Slika sa moto trke u Bijeljini, 1996.godine, Kule Perišić pobjednik !

Moto sportovi su, inače manje imuni za povrede u odnosu na automobile, dva točka su ipak premalo da bi i takmičari kao i publika bili bezbjedni i organizatori su nerado se prihvatali organizovanja moto trka upravo zbog tih potencijalnih neprijatnosti.

Praktično, gospodin Džems je posle te, moto trke više puta bio angažovan od strane Odbora za sport AMSRS, na čijem sam čelu bio od 1998. godine pa do osnivanja Sportskog auto moto saveza Republike Srpske. Obzirom da organizaciju takmičenja ili seminara za sportske funkcionere možete uspješno obaviti isključivo angažovanjem vrhunskih znalaca, nikad se nisam dvoumio oko izbora saradnika, tako je da kolega Radmilo Pavlović – Džems bio nagažovan i na Jahorini na brdskim trkama, kružnim auto trkama u Banja Luci, te i posle 2009. godine, zaživljavanjem organizovanja brdskih auto trka na Majevici, tačnije u Tobutu kod Lopara. Pored toga, već 2010. godine bio je i po prvi put predavač sportskim funkcionerima iz Republike Srpske koje samo organizovali u Ugljeviku, u sklopu održavanja brdske trke Tobut 2010.

Dijelovi kod Bijeljine, 07.11.2025. U društvu sa gospodom Pavlović

Sve u svemu, ovo je samo jedan dio poslova gdje smo, na najbolji i najuspješniji način demonstrirali dugogodišnju saradnju sa kolegom Džemsom Pavlovićem u oblasti razvijanja auto, moto i karting sporta na prostorima Republike Srpske i BiH.

Na žalost, od arhive u ličnom vlasništvu posjedujem samo Pravilnik takmičenja sa skicom staze a fotografija nemam i mislim da i u arhivi AMSRS ne postoje fotografije a mnogo veća vjerovatnoća je da neko od takmičara, njihovih pratilaca, sportskih funkcionera ili publike posjeduje neke autentične snimke. Ako postoje, vrlo rado ćemo ih objaviti.

Na kraju, da ne bi bilo zabune, ovo je priča o jedinoj moto trci koju je organizovao moj klub, Auto, moto i karting klub „Feromont SPORT“ iz Bijeljine a posle su se moto trke, na istoj stazi odvijale u organizaciji drugih klubova iz Banja Luke i okoline a pod okriljem Odbora za sport AMSRS, Sportskog auto moto saveza RS, te drugih asocijacija koje su se u ovih 25. godina rađale i nestajale ali moto trka će, zasigurno biti, dok god ima zaljubljenika u dvotoškaše, bez obzira koliko ta takmičenja bila rizična i kompleksna za organizaciju.