Izvor: uretrovizoru.com
Sportski objekat koji je na ovoj lokaciji već 50,60. godina ili koliko već, lagano je stasavao koliko je i naš, lokalni fudbal napredovao. Dobro se sjećam kad je naše lokalno građevinsko preduzeće „RAD“ izvodio betonske radove, bilo je to početkom, sedamdesetih godina, prošlog vijeka.
Znam, da sam se svakodnevno tu muvao oko radnika GIK-a, jer tu sam i odrastao, u neposrednoj blizini i čak pravio i crno bijele fotografije koje su i sada u ličnoj arhivi.
Stadion kao sportski objekat, bio je vlasništvo Grada a nisam siguran na koji način se gazdovalo i kojim planovima se razvijao ali, od kada je prošli gradonačelnik, gospodin Mićo Mićić oformio Direkciju za razvoj i izgradnju grada, ta firma je i preuzela gazdovanje ovim objektom, i nekoliko radnika iz te firme su brinuli o održavanju samog objekta.
Pošto je fudbalski klub „Radnik“ od uvijek, praktično, već 80. godina bio naš najuspješniji predstavnik u ovom sportu, kao najpopularnijom sporednom stvari na svijetu, u narodu se već dugo ustalilo pravilo da se taj stadion naziva stadionom „Radnika“ i to nije ništa čudno.
U slobodnom prevodu, fudbalski klub je samo podstanar u ovom objektu i ako su se rađali planovi i potrebe za njegovim usavršavanjem, dogradnjom i podizanjem na viši nivo njegove funkcionalnosti, to je značilo za Upravni odbor kluba da, pored organizacije samih takmičenja, dio svojih obaveza mora usmjeriti ka iznalaženju sredstava za njegovu, bolju funkcionalnost. Nikada to nije bilo lako a pogotovo kada je „Radnik“ po prvi put postao premijerligaš BiH. Tada su se počeli kod gradonačelnika „kovati“ planovi kako i šta je u prioritetu u dogradnji potrebne infrastrukture. Tih, prvih godina 21. vijeka, već se znalo da će se graditi nastrešnica na središnjem dijelu tribina, zatim neophodni reflektori, potom tribine sa pratećim objektima sa istočne strane stadiona, pomoćni tereni, kako sa vještaškom tako i onih sa prirodnom podlogom, navodanjavnje svih travnatih terena i mnogo šta još.
Lako je bilo definisati sve želje, proistekle iz realnih potreba i nekako, kao prvi poduhvat, odlučeno je da se pravi nastrešnica na centralnom dijelu tribina. Nekako je se još u vrijeme izgradnje betonskih tribina, u prvobitnom projektu, planiraniralo i ostavljeni su odgovarajući čelični ankeri i to je i bio povod da se, u prvi mah uradi samo taj dio nastrešnice.
Kao komšija i neko ko je već radio te vrste objekata u cijeloj Republici Srpskoj, odmah sam izrazio spremnost da konkurišem kao potencijalni izvođač i u startu mi je obećano, da će mi pružiti priliku da apliciram po javnoj nabavci kad za to dođe vrijeme.
Nije se dugo čekalo i već početkom 2005. godine, u budžetu su planirana sredstva proistekla iz već urađenog projekta u kojem je statiku, radio, statičar metalnih sklopova, gospodin Ljubiša Škorić i zato pamtim samo njega a činjenica da je ekipa bila višečlana i to su mi mnogi zamjerili ali, mašinstvo najlakše sarađuje sa kolegama statičarima.
Tender je raspisan početkom avgusta mjeseca, iste godine i, u skladu sa dogovorom od ranije, dobio sam poziv da apliciram po toj javnoj nabavci.
Pored moje firme, „Feromont“ d.o.o. poziv su dobili i domaća firma „Elvaco“, te zvorničko preduzeće „Metalno“ i samo se odmah moglo zaključiti da je konkurencija bila više nego respektabilna.
Feromont kao, u ta vremena, jedina privatna firma na tenderu a sa druge strane, kao prvi komšija, znao sam samo jedno, da „ne smijem“ dozvoliti da mi uvažene kolege „podignu“ posao ispred kuće, te sam u tom smislu, znao da to mogu postići samo, ponudom najpovoljnih uslova i tu nije bilo dileme. O zaradi, kao i u mnogim drugim ranijim pa i kasnijim poslovima, nisam uopšte razmišljao a granica je bila, odraditi posao po projektu a na kraju ne biti u minusu.
Jedno je bilo sigurno, materijal nabavljam od „MZ Prometa“ privatnog preduzeća čiji vlasnik je već bio moj jedini dobavljač od vremena samog početka rada te firme na ovom tržištu, bio je spreman zajedno sa mojom firmom dijeliti sudbinu u ovom poslu. Drugo pitanje, a relativno teško i skupo je bilo, od koga iznajmiti neophodnu dizalicu i za koje pare. Uzgred, obe firme, moji konkurenti, imali su već svoje dizalice i u tom dijelu, u startu, mogu biti jeftiniji od mene.
No, sve sam to prevazišao i došlo je vrijeme predaje ponuda, velike avgustovske vrućine, sunce ubija, po onom betonu tribinskom i idem do uvažene legende „Radnika“, tadašnjeg direktora Živorada Žiće Miražića da predam ponudu, kome se zahvaljujem na korektnom odnosu i samo znam da mi nije bilo dobro, uzbuđenje je bilo kao da idem na otvaranje ponuda.
Sa razlogom, ponavljam, taj posao sam „morao“ dobiti i u skladu sa tim i određene korekcije u cijeni su morale biti ukalkulisane na najbolji mogući način.
Elem, na otvaranju ponuda, zadnjih dana avgusta, mogao sam odahnuti mada, u principu, tek tada su počinjale muke! Bio sam najpovoljinij za 4.500 KM onih, skupih i velikih maraka, povoljniji od firme „Metalno“ a od „Elvaca“ mnogo više i time je prva etapa bila završena ali hitno se moralo dalje.
Išlo je to, sve kako treba, dobra organizacija je pola svakog posla, ljeto je polako izmicalo, dolazila jesen, utakmice se igrale a mi uporedo sa njima, subotama, nedeljama smo radili i pomalo pratili utakmice. Upravo po tome sam zauvijek zapamtio neke utakmice Radnika pod vodstvom Nikole Bale kada smo pobijedili Željezničar sa 3 :1 i to u jednoj fenomenalnij utakmici. Tako su i radovi tekli, uđosmo i u decembar, magle, izmaglice, kraći dani hladnoća a već smo došli i do krova i pokrivanja. Lim, mokar, vrlo često i sam prekriven blagim slojem poledice, bojazan za radnike konstantna ali, sreća je pratila hrabre i dana 25.decembra 2005. godine pili smo piće u čast uspješnog završetka radova!
Svi zaposleni u „Radniku“, treneri, Uprava i fanovi fudbalskog kluba su bili svakodnevno sa nama ali jednog čovjeka moram izdvojiti. Predsednik Skupštine fudbalskog kluba Radnik, gospodin Duško Glišić je, bukavalno svaki drugi dan bio sa nama, ujutro, popodne, subotom, nedeljom, praznikom i nikad „praznih“ ruku! Živio je za ovaj klub, kako tada, tako i sada zajedno gledamo utakmice i povremeno se prisjećamo tih dana ali i sada smo spremni pomagati i boriti se za našeg „Radnika“, na sve moguće načine i za te poduhvate se dobrano već odavno zna. Zbog raznih kriza kroz koje smo prolazili u 20. i 21. vijeku, postalo je lakše uraditi posao a oko ostalih peglanja se naknadno moralo potruditi. U tom kontekstu, ne smijem zaboraviti ni tadašnjeg sekretara u fk „Radnik“, gospodina Dragana Jevtića koji se baš mnogo založio da u dogledno vrijeme ispoštujem obaveze prema firmi „MZ Promet“ i njenom vlasniku gospodinu Radi Mitroviću dobavljaču 90% ugrađenih materijala, na čemu sam i njima posebno zahvalan.
Grijeh bi bio, sa moje strane ne spomenuti i fantastičnu ekipu mog „Feromont“-a, sve radnike od Bore, Miladina, Save, Milana, i još mnogo njih a posebno još jednom inženjeru, mom kolegi sa školovanja, Milanu Lazareviću koji nas je, takođe rano napustio. Bilo je tu i povremeno angažovanih atestiranih varilaca, rukovalaca dizalicom i mnogobrojna ostala ekipa koja je dala svoj maksimum.
Na konstrukciji sam, već odavno postavio tablice, obilježja o izvođaču radova a slike koje su sastavni dio ovog teksta vam dosta pokazuju.
Svi objekti ovakvog tipa, su veoma zahtjevni, gospodin, statičar je sve to dobro proračunao ali iz predostrožnosti, nisam žalio materijal ni rad da na nekim pozijama, tajno sam umjesto projektovanih,(šarafa, specijalne izrade, M30 mm) umjesto, projektovana 4. komada stavljao 6. a bili su dobro „papreni“ ali definitivno, neizbježni jer sama nastrešnica, kao objekat, je već odavno ubilježena kao dio identiteta po kome će izvođača pamtiti ove, sadašnje i sve mlade generacije koje dolaze.
Garancija tražena tenderom je istekla prije 18. godina ali, uz adekvatno održavanje, nadživiće i neke nove nastrešnice, međutim, ne smijemo zaboraviti, sve ima rok trajanja a zamor materijala je neizbježan.
Odmah po završetku ovog, prvog dijela, gospodin Mićo Mićić me je pitao a možemo li nastrešnicu dograditi lijevo i desno i bez ostavljenih metalnih ankera? Naravno gradonačelniče, odgovorio sam, samo donesite odluke i zahtjevajte to od budućeg izvođača, jer, sve je u metalogradnji moguće i uvijek se nađu adekvatna rješenja.
Tako je to bilo sa gradonačelnikom koji nas je naprečac napustio ali ovih godina iz budžeta Grada, od aktuelnog gradonačelnika a preko pomenute Direkcije za razvoj i izgradnju grada, ne postoje ideje, projekti niti namjere da se, recimo, uradi savremeni travnati teren koji je trenutno daleko najlošiji u Premijer ligi BiH iako donatorska sredstva FIFE i Fudbalskog saveza BiH čekaju ali, kako stvari stoje, interes neće postojati ni u budućnosti, na žalost svih ljubitelja „Radnika“ i većine građana Bijeljine?!
Bez obzira na sve, aktuelne okolnosti, sa posebnim ponosom i zadovoljstvom, ne samo zbog ovog jubileja, želim našem fk „Radnik“ kao i svim drugim sportistima iz Grada Bijeljina, mnogo uspjeha u godini koja je pred nama sa željom da svi imaju adekvatne uslove za rad i napredovanje.
