Izvor: uretrovizoru.com
OPSTRUKCIJE, MANIPULACIJE, UCJENE, UBJEĐIVANJA, PONUDE, I NA KRAJU, ŠTA DRUGO NEGO VJEČITA NEIZVJESNOST A O BILO KAKVIM REZULTATIMA TEŠKO JE BILO GOVORITI?
IMAO SAM SREĆU BITI DIO TE PRIČE KAD NIJE BILO LAKO SAČUVATI DOSTOJANSTVO, NE POKLEKNUTI PRED DRUGOM STRANOM A NA KRAJU ZAVRŠITI POSAO NA OBOSTRANO ZADOVOLJSTVO I NA ADEKVATAN NAČIN SE PREDSTAVITI OKRUŽENJU?
UGLAVNOM, ŠIRA JAVNOST TREBA DA ZNA BAR OSNOVNE DETALJE O TIM VREMENIMA I AKTERIMA.
Danas, dvadeset pet godina poslije i nije lako svo tadašnje angažovanje složiti na adekvatan način, u prvom redu hronološki a onda, što mi i jeste osnovni cilj, upoznati javnost ali sa što više detalja, nekome ko o tome, možda ništa ne zna ali i neiziritirati bilo koga od tadašnjih aktera, nekom „težom“ kvalifikacijom ili pogrešnim zaključkom. Sve ovo nije uošte lako a sa druge strane, hoću da to javnost zna. Naravno, da će ovaj tekst podstaći još nekog od tadašnjih aktera da i oni iznesu svoje viđenje i to i očekujem ali istina je jedna.
Uglavnom, nije čudo, i naozbiljnije, nije uopšte čudo, što u Bosni i Hercegovini ništa nije lako, nikad nije ni bilo, pa i u okvirima auto moto i karting sporta? Praktično, u zadnjih trideset godina sve se, nekako teško dogovaralo. Kako tada, tako i danas, ovo što slušamo i gledamo je baš previše ali ta sadašnja „usaglašavanja“, nerado ih slušam,i ipak, prepuštam aktuelnim političarima.
Međutim, kao što u uvodu i najavih, ja ću ovog puta, u mojoj rubrici „vremeplov“, o zajedničkom auto moto i karting sportu u ovoj državi, po imenu Bosna i Hercegovina.
Realan preduslov za zajednička takmičenja u auto sportovima, smatram i u to sam ubijeđen, bio je odlazak mog auto, moto i karting kluba „Feromont SPORT“ na brdsku trku „Igman 1999.“ Bilo je uzbudljivo, izazovno i za pamćenje, i to po mnogo čemu ali pošto je to, ipak trebao biti samo sport u pitanju, odnosno takmičenje, gde smo imali solidan nastup bez obzira na sve opstrukcije na koje smo i bili spremni ali ipak ne na sve ali iznenađenja je ipak bilo?
Zašto?
Zato što je ovo takmičenja najmanje bilo samo sport?
U principu, to naše prvo pojavljivanje na trci u Federaciji BiH je trebalo da bude osnov i zvanično pružanje ruke za stvaranje preduslova ka registraciji zajedničke asocijacije na nivou države koja bi, praktično vodila ovaj sport. To je se i desilo ali mnogo godina poslije stvaranjem Sportskog auto moto saveza Bosne i Hercegovine a do tog trenutka snalazili smo kako smo znali, željeli i morali?! I o tim vremenima ću jednom drugom prilikom.
Zvanično, do tada, naš Odbor za sport pri AMSRS je, zajedno sa svom infrastrukturom (kružna auto staza u Zalužanima, brojne saobraćajnice za brdske auto trke), brojni, aktivni klubovi,veliki broj takmičara te i samih sportskih funkcionera, je bio jači od kolega iz Federacije BiH. Predsjednik Odbora za sport u BIHAMK-u bio umjetnik fotografije, Ozren Božanović a sekretar je bio, uvaženi kolega, saobraćajni inženjer, Jasmin Osmanović koji je još od 1996. godine dobio posao u BIHAMK-u na mjestu stručnog saradnika ali zbog već ispoljenih afiniteta prema auto, moto i kartnig sportu, je u Odboru za sport bio sekretar, ključna kariika.
On je, koliko znam, držao seminare, pisao pravilnike i tih godina organizovao i karting trke promotivnog tipa u samom Sarajevu. U godinama posle, u Okviru Komiteta za auto moto i karting sport, važio je za naj sposobnijeg a po procjenama sportskih funkcionera iz Republike Srpske.
Prvi utisak pri dolasku u Hadžiće gdje je i bila direkcija takmičenja, bio je korektan, dobili smo upute gdje je parking za vučna vozila, zatvoreni prostor za takmičarska vozila, mjesto verifikacije i tehničkog pregleda kao i sale za sastanke. Posebno želim istaći da nas je dočekao impozantan broj predstavnika medija.
Naglašavam, neophodno naglasiti, da je to ipak, bio PRVI zvaničan nastup takmičara i kluba iz Republike Srpske na zvaničnom takmičenju organizovanom u Federaciji BiH ili obrnuto.
I koliko znam, ta činjenica je zapisana i u Ministarstvu civilnih poslova u Sarajevu i sve ovo je dio istorije kao jedinstven primjer u sportu uopšte a posebno za ta vremena, tačnije u 1999. godini.
Mediji su nekako, imali najviše interesovanja i u svakoj prilici su bili uz mene, ne zato što sam bio neki poznat takmičar, šampionskog profila ali neka dešavanja, nakon takmičenja su dala odgovore na tu činjenicu.
Moram naglasiti da sam tad obnašao četiri „funkcije“ u Republici Srpskoj, bio sam član UO AMSRS, predsjednik Odbora za sport u AMSRS, predsjednik našeg kluba, te i zvanični takmičarsa do tada intrigantnim rezultatima.
To je bio i jedinstven mamac za medije, jer se već tada znalo da u Republici Srpskoj egzistira Odbor za sport sa već dokazanim rezultatima koji je lagano sticao zavidan status i preduslove za napredovanje u tadašnjoj BiH a ja sam bio tvorac i predsednik tog odbora od samog početka njegovog rada.
Međutim, u Sarajevu glavnu ulogu ima tadašnji „BIHAMK“ koji i sada „uživa“ status nelegalnog predstavnika Bosne i Hercegovine u „FIA“, kao jedini predstavljeni pravni naslednik AMSBiH iz SR Jugoslavije? Taj status, već pomenuta gospoda ostvarila je u vrijeme rata kada se niko u Republici Srpskoj nije ni mogao baviti tim pitanjima? Sa druge strane, bar tadašnji i vječni sekretar te organizacije gospodin Elmedin Bajramović, mislio je da smo mi, dolaskom na brdsku trku „IGMAN 1999“, što se u narodu kaže „legli na rudu“ te da će budući „pregovori“ ići u pravcu njegove zamisli i potvrditi potrebni legitimitet već stečenog statusa BIHAMK-a u FIA?
Ispostavalo se da je tadašnji saziv UO AMSRS (čiji član sam i tada bio), donekle bio u pravu, kada su sumnjali u takve predpostavke jer pripreme za BT Igman su ipak, dugo trajale, strategija se već naslućivala?
Naglašavam, lično sam morao dugo ubjeđivati moje kolege iz UO da nam daju zvaničnu suglasnost da se kao klub, pojavimo na tom takmičenju čiji organizatori, su bili Auto klub Kantona Sarajevo po imenu “Sarajevo“, manje-više anoniman klub tako da se o njemu, koliko se sjećam, posle ovog takmičenja, veoma malo čulo te se ispostavilo da su samo tada, po nalogu BIHAMK-a zaduženi da kao klub budu nosilac takmičenja na Igmanu i praktično dokažu da se i u Federaciji BiH nešto organizuje iz oblasti auto sporta mada je o Gračanica već bila aktuelna.
Iskreno i realno, cijelokupno takmičenje, petak-nedjelja, je bila jedna velika improvizacija, po mnogo čemu! Nije sad da smo i mi bili tada neke zvijezde i profesionalci ali, komšije iz SRJ i Hrvatske su dali realne komentare koji potvrđuju ovo što pišem. Od START-a i CILJ-a, poštovanja satnica, tumačenja opštih pravila, proglašenja, svih panoa, dekoracije, diskrecije i pristupa publike na stazi i uvezanost sigurnosne podrške sa policijom i ostalim službama, do MJERENJA VREMENA koji su bili pravi biser, predvođeni gospodinom Cvikom Enesom, koji je mjerio vrijeme, isključivo po narudžbi, što je i sam priznao poslije 5-6 godina a ljudi iz organizacije su to tvrdili na samom takmičenju…?!
I ovog puta, kao i uvijek, ću biti do kraja iskren i istaći da su nam taj nastup omogućili, tadašnji i prvi generalni sekretar AMSRS, gospodin Božidar Stanar i gospodin Mitar Jekić, kao već dokazani sportiski radnik u regiji tako da smo, uz moj glas, kao inicijatora i dobili odobrenje za odlazak na Igman.
Jedan od zaključaka sa tog UO AMSRS je bio, uz adekvatno obrazloženje, da želimo da idemo naprijed, u vremenu koje je pred nama, da pokušamo zaboraviti sve što smo ostavili iza nas i da je trebalo otići i pokazati šta znamo i šta možemo u auto sportu. Na kraju krajeva u Bosni i Hercegovini, na moju sreću ima još mnogo aktivnih tadašnjih takmičara koji su bili na istoj liniji i sve ovo mogu potvrditi a i samo moje djelovanje i mojih kolega iz Republike Srpske u godinama kasnije, su sve ovo i dokazali i to bezbroj puta i u svim prilikama.
Kad sam već spomenuo medije, ne bi bilo pošteno a da ne istaknem, da su mediji iz Sarajeva i Federacije BiH bili korektni a izdvojio bih gospodina Jasmina Mržljaka, kao pojedinca, koji je u to vrijem bio urednik jednom sportskog mgazina koji je izdavao „BIHAMK“ a sad radi na Radio Sarajevu, koliko znam, a kao jedan od najpozitivnijih primjera, jer bio je više nego domaćin.
Osam godina posle, 2017. godine, na obilježavanju 20-godišnjice mog kluba iskoristio sam priliku i uručio mu zvanično priznanje kao i za još 28 predstavnika medijskih kuća i pojedinaca iz cijelog regiona. U kategoriji medijskih kuća, dodijelio sam isto priznanje gospodinu Almiru Greboviću kao uredniku i vlasniku medijske kuće „PROAUTO“ iz Sarajeva.
Neka se zna i hvala im kako u ime mog kluba tako i u ime Odbora za sport u AMSRS kao i u ime Sportskog AMSRS i SAMSBiH.
No idem dalje i vraćam se u Hadžiće na brdsku trku „IGMAN“.
U to vrijeme, u Federaciji BiH se već znalo koliko smo u Republici Srpskoj uradili u oblasti karting sporta, 4. gradske auto i moto trke u Bijeljini kao i da je pri AMSRS formiran i Odbor za sport, kojim sam rukovodio više od 10 godina. Domaćin, “BIHAMK“ se ozbiljno pripremao za to takmičenje a u prvom redu, motivisali su sva raspoloživa trkačka auta u Federaciji BiH, pa čak i ona čiji tehnički kriteriji nisu bili ni na 20% traženih preduslova? I bez obzira na kriterijume, nastupali su svi aktuelni takmičari iz Federacije BiH ali trebalo je pojačati klasu 1.4 grupe „N“ još nekim poznatim licem.
Iako je za tu trku, višestruki šampion i jedne i druge Jugoslavije gospodin Fadil Kadić, kupio novog „Pola“ pripremljenog u fabričkom timu Volkswagena a već odavno se znalo da i moja malenkost nastupa u istoj klasi ali i bez tog, vrhunskog auta, njemu je bilo teško parirati, pa ni ja jer i nisam bio vozač tog nivoa.
Moj Suzuki SVIFT je inače, prethodnu godinu „poderan“ u raly takmičenjima u SR Jugoslaviji, tako da sam se tada jedva sa njim i održao na trećem mjestu u klasi 1.4 grupe „A“ i do te trke na Igmanu samo sam ga oprao, uradio trapove i promijenio ulja i filtere.
Inače, po završetku sezone 1999. u BiH, ispostavilo se da sam svoju takmičarsku karijeru u SR Jugoslaviji završio jer, praktično, imali smo novi poligon za takmičenje i izazove a to je bilo, razvijanje ovog sporta u Bosni i Hercegovini. Na žalost, vrijeme je već narednih godina pokazalo da će put do tog zajedničkog šampionata, t.j. njegovog zaživljavanja biti trnovit i sa mnogo muka, u prvom redu oko stvaranja zajedničke asocijacije gdje nismo imali razumjevanje u prvom redu od tadašnjeg rukovodstva BIHAMK-a na čelu sa već spomenutim, doživotnim sekretarom gospodinom Elmedinom Bajramovićem.
AKKS “Sarajevo“ je, iznenada samo za tu trku angažovao mladog, u to doba, gospodina Roberta Markta iz Zagreba koji se sa svojim Roverom 1.4i, vozio „Rover KUP“ u Hrvatskoj tako da je u našoj klasi konkurencija bila mnogo ozbiljnija.
Iskreno, doživljaj je svakako bio ozbiljniji ali i pored toga bilo mi je drago da se to sve tako kombinovalo jer, ipak sam vjerovao u iskustvo a istovremeno, riješili smo, po svaku cijenu na lokaciju staze doći što ranije a to je bio preduslov za dobru pripremu za takmičenje. To se i desilo, na vrijeme smo došli u Hadžiće, naučili stazu a boga mi, nije bila ni lagana a ni kratka, nekih 10,5 kilometara.
Taj petak, pred trku proveo sam Goranom Dojčinovićem gdje smo za jedan dan, samu stazu i njemu učinili prihvatljivijom i koliko, toliko poznatom.
Za taj nastup i mi smo kompletirali ekipu koja je bila raspoloživa u tom trenutku. Pored mene, na predmetnoj trci nastupio je Dragan Mićanović-Conja, pojačanje iz Beograda, zatim Mile Rebrinović, Željko Božić iz Banja Luke i kao debitant, takođe sa Yugo-hibridom Goran Dojčinović koji će u karijeri koja i danas traje, biti proglašen najtalentovanijim mladim takmičarem a kasnije će biti proglašen mojim najboljim učenikom. Najbolji dokaz je bilo i njegov plasman na ovoj trci na 5. mjesto što je bio više nego dobar rezultat obzirom na konkurenciju u klasi i njegovo dotadašnje iskustvo ili neiskustvo.
Mile Rebrinović nije imao sreće jer mu je pukao motor a pojačanje iz Beograda, iskusni Conja je uspio pobijediti i donijeti značajne bodove u ekipnom plasmanu ali od četvrtog mjesta, u plasmanu klubova, nismo mogli bolje?
Na kraju, od raspoloživih a ispravnih auta, osvojili smo jedno prvo mjesto, Dragan Mićanović-Conja, Goran Dojčinović – peto mjesto i moja malenkost, treće mjesto i tako smo se bez pehara, na koji smo iskreno računali, napustili Hadžiće.
Ali prije toga, još nekoliko interesantnih informacija, ne samo za mene lično, nego i za naš klub, naš Odbor za sport iz tadašnjeg AMSRS i istoriju ovog sporta i konkretnu evoluaciju svih dogovora oko zajedničkog djelovanja u ovom, ipak, veoma popularnom sportu u Bosni i Hercegovini.
Saradnja asocijacija i nivo manifestacija, kao i njihov broj u godini koja je na izmaku u Bosni i Hercegovini je negdje malo iznad poslednje donje stepenice i zato sam i napisao u uvodu ovog teksta onu, neko će reći preoštru ali u svakom slučaju, veoma realnu ocjenu.
Ako tražite moje mišljenje, kao nekog ko je bio svjedok i neposredan akter skoro svih i bezbroj pokušaja čime sam i stekao legitimitet da pišem o svemu ovome, je netolerancija, izdizanje „BIHAMK“-a iznad svih drugih u BiH, kako iznad AMSRS, tako i kolega iz Hercegovine i klubova i pojedinaca iz ostatka Federacije BiH.
Ali prije svega ovoga, mnogi ugledni ljudi i znalci o auto, moto i karting sportovima, su pokušavali, davali svoj doprinos, mnogi su na razne načine udaljavani iz sve ove priče a samo zbog jednog čovjeka, koji je “doživotni predsjednik“ ili generalni sekretar i može se ta funkcija zvati kako hoćete ali malo je reći „gospodin bog“, gospodin Elmedin Bajramović koji je najbolji pokazatelj kako se manipuliše svim i svačim u ovoj Bosni i Hercegovini a ko mu to omogućava i na koji način, procijenite sami? Mnogo toga se zna u Bosni i Hercegovini o naprijed napisanom a najviše u Federaciji BiH.
Moj prvi kontakt sa pomenutim gospodinom je bio, upravo u Hadžićima, na zvaničnom proglašenju, te kasnijem koktelu na koji sam bio pozvan, lično od njega. Onako u trkačkom kombinezonu, što je bilo neuobičajeno ali mi je ukazana čast kao i navedena gospoda u lijepom ambijentu bašte ribnjaka „Žunovnica“ razgovarati sa njim kao i sa mnogobrojnom gospodom iz Kantona Sarajevo i Federacije BiH a sve je bilo spremno da nakon toga posmatramo i trku F1 na jednom video bimu.
U zvaničnom, protokolarnom dijelu razgovora bez ikakve diskrecije, obzirom na sve prisutne, rekao mi je da sam mu od strane kolega iz organizacije, predstavljen kao uzoran, radan i veoma obrazovan funkcioner za ovu oblast sporta, tako da mi je u nastavku, konkretizovao tu priču na sledeći način.
Ponudio mi je stalno zaposlenje u „BIHAMK“-u na mjestu predsjednika Odbora za sport i konkretizovao i platu, auto-žuti golf 2, mobitel, dnevnice kao i potrebne saradnike te da u meni vidi osobu koja tu može veoma brzo napredovati, itd.
Kasnije će se ispostaviti da sam ja bio samo jedan u nizu, funkcionera iz Republike Srpske koji su prije ali više njih je prihvatalo ponude, kasnije u tom, već napisanom procesu „utapanja“ AMSRS u „BIHAMK“.
Ponovnu ponudu, nešto bogatiju imao sam ponovo, od istog gospodina, 2002. godine i naravno i tu sam odbio sa istim obrazloženjem kao i u prvom slučaju, te 1999. godine u Hadžićima.
Zahvalio sam mu se na povjerenju i ponudi ali, pošto je gospodin već znao koje sam funkcije te godine imao u AMSRS i Republici Srpskoj, rekao bih veoma lako je shvatio moje obrazloženje, i bez dalje rasprave smo nastavili druženje na pomenutom koktelu.
U ovom zaključku ili zadnjem dijelu teksta je i odgovor za korektan i aktivan odnos brojnih medija prisutnih na takmičenju, o čemu sam vas već upoznao. Sve je bilo sračunato da ću prihvatiti sve gospodinove ponude i ti mediji su trebali trenutak iskoristiti za svojevrsnu senzacionalnu vijest ali sve se završilo na svojevrsnom predstavljanju nas kao gostiju što je u svakom slučaju cijeloj mojoj ekipi i imponovalo.
I još jedan kuriozitet je nekoliko godina posle toga, dobio svoj epilog a vezan je za taj naš, istorijski nastup na brdskoj trci „Igman 1999“.
Još na treninzima u tu subotu, u oba treninga i to sa 80% mogućnosti, i auta a i mene kao vozača, bio sam brži od mlađanog gosta iz Zagreba, gospodina Roberta Markta? Sve to je, u načelu bilo sumnjivo i moglo se tumačiti na različite načine? Da li je momak to svjesno učinio da bi vidio koliko ja mogu, ili je po srijedi bila njegova trenutna mogućnost? Pošto na svim trkama, je uvijek prisutno mnogo zaljubljanika koji su bili opremljeni štopericama, ručnim radarima, radio stanicama uz pomoć čega se pratilo vrijeme kad koji takmičar startuje, kako prolazi stazu na pojedinim dijelovima staze i na kraju, kad stiže na cilj?!
Po važećim pravilima, na startu je uvijek bio instalisan sat koji je uvijek uvezan i sa satom na cilju a svaki takmičar je startovao jedan za drugim, u okviru jedne klase, u rastojanjima od tačno jedan minut?!
Ti momci su često uz naknadu bili angažovani od strane mnogih pojedinaca ili klubova i oni su, obično njih 3, 4 ili više, sa nabrojanom trehnikom, po potrebi, veoma brzo imali približan rezultat takmičara koji im je posebno interesantan.
Zahvaljujući prijateljima koje sam i tamo imao a posle subotnjih treninga, potrudili su se da isprate vremena u mojoj klasi, grupa „N“ do 1400 kubika, jer bilo je već nagađanja hoće li gost domaćina i vozač koji je vozio svog Rovera 1.4 za domaći, Auto klub Kantona Sarajevo „SARAJEVO“, gospodin Robert Markt uspjeti da me u dvije nedeljne vožnje stigne i prestigne, odnosno da napravi bolja dva sabrana vremena iz prve i druge nedeljne vožnje?
Iako sam te očekivane vožnje vozio sa 95% mogućnosti, na kraju, prilikom zvaničnih isticanja rezultata, Robert Markt je imao bolje vijeme od mene od 27. hiljaditih dijelova sekunde???
Sve je bilo čudno, ali, iako je sve bilo i sumnjivo i posle proglašenja mi je to suptilno saopšteno, nije bio trenutak „dizati“ prašinu, mada da ja nisam sjedio sa gospodom funkcionerima, za sve manipulacije bi saznao ranije i ko zna kako bih reagovao ali, sve smo lagano amortizovali, spakovali se i otputovali kućama.
Naravno da to nikad neću zaboraviti, po više osnova ali u danima posle takmičenja, saznao sam ko je bio nosilac-rukovalac mjerenja vremena i obrade rezultata, te i imena osoba koje su, opet, sa namjerom, dobile zadatak za takav postupak.
Od malena su me učili da je ljudski praštati a šta sam drugo i mogao sem sve to prihvatiti kao jedno, neizbježno iskustvo, karakteristično za ta, bremenita vremena.
Na žalost, bilo je takvih i sličnih slučajeva i kasnije a vjerovatno i ranije ali, ti bezkičmenjaci treba da znaju da su mnogi zbog sličnih razlika u izmjerenom vremenu, pokušavali svojom vožnjom i nemoguće stvari, jer i tehnika a i ljudi imaju granice svojih mogućnosti a kao dokaz tome, zapamtio sam da je samo u jednoj godini u šampionatima SR Jugoslavije, sedam takmičara smrtno stradalo a sa druge strane, neko se igrao sa vama na tako podmukao način.
Dakle nije ovo karakteristično samo za Bosnu i Hercegovinu ali nam, bar u ta vremena to, istinski nije trebalo. Ali borba oko zajedništva među asocijacijama je trajala i traje ali dok se jednog dana najozbilnije i sa iskrenim namjerama u svu, u ovom tekstu iznesenu problematiku, ne uključi državno Ministarstvo za civilne poslove koje resorno pokriva sport u BiH, nemamo se, mnogo čemu nadati.
Do tada mnogi naši takmičari voze po Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori pa i dalje a sam auto moto sport, će stagnirati na ovim prostorima, u svakom smislu?
Ovo je bila, prva ali ne i poslednja priča, epizoda iz istorije stvaranja zajedništva u okvirima auto moto i karting sporta u Bosni i Hercegovini a epizoda ima za čitav serijal, tako da očekujte čitavu seriju, tipa TV, već više puta gledane, „Lud, zbunjen, normalan“.
Ovo je moj, nesuđeni, golf 2 iz paket aranžmana!
