Izvor: uretrovizoru.com
-Naslov za rubriku „bez politike“ koja od danas postoji na našem portalu-
Grad Bijeljina a prije toga i opština otaljaše prvu četvrtinu u 21. vijeku a bez obzira na neke prirodom date i geografskim položajem stečene privilegije, na žalost, svi kao društvo, ne iskoristismo skoro ništa od nasleđenog.
Opširna tema za sposobnu i mnogobrojnu ekipu vizionara koje smo trebali okupiti još u drugoj polovini 20. vijeka a u ovom tekućem da i ne govorim.
Da, trebalo je ali, nije se desilo?
Sve je to počelo da liči na nešto konkretno kada se došlo do izrade prve Strategije razvoja našeg grada. Tada sam se lično zainteresovao za ovaj dokument a inače, tako nekako je počeo da se stvara i optimizam u glavama mnogih sugrađana.
Međutim, iz više razloga znanih i neznanih, ništa dobro ne osjetismo u svojim životima do dana današnjeg?
Šta je to Semberija i grad Bijeljina imao kao polaznu osnovu za ozbiljan i realno planiran razvoj a šta sve nismo uradili?
Gegrafski gledano, semberska ravnica, naplodniji dio BiH i Republike Srpske, u ušću rijeka Drine i Save a podno Majevice, i šta nam je trebalo više?
Relativno čist vazduh do izgradnje termoelktrane u Ugljeviku, a pod zemljom ugalj i kao što u skorijoj prošlosti otkriše i neki drugi minerali i rude a negdje uz rijeku Drinu i geotermalne vode.
Bogatstvo, u pravom smislu te riječi koje je nekad bilo na 2 sata od Beograda i Novog Sada, 4 sata od Zagreba, 3 sata od Sarajeva a danas se približavamo i značajnom smanjenju tih parametara a zahvaljujući infrastrukturnim objektima kao što su aerodromi u Beogradu i Tuzli, te mrežom auto puteva i brzih saobraćajnica a kad se sve sagleda i to kao da nam je neko dao na poklon?
Kad upoređujemo šta je to Semberiji poklonila država, bilo koja i u koja vremena, stavit ćemo prst na čelo i onako oprezno reći, veoma malo?
Dakle, onda sve naprijed navedeno iz poklon paketa je tek svojevrsan kapital koju nismo iskoristitli i povećali tu vrijednost, napravili neki očekivani napredak, učinili život kvalitetnijim, stvorili realne predpostavke za mlade generacije?
Naravno, da ne ispadne da smo zaboravili da nam je nešto od nasleđenog ostavila Jugoslavija ali od njenog raspada, obzirom na generalni razvoj zapadnih zemalja i onih koji ne dobiše na poklon i ratne turbulencije, ovo posle 90-tih godina 20. vijeka je izgubljeno vrijeme u kojem ne naučismo ništa!
Na žalost upravo tako a da ne zaboravimo, učenje je trajna obaveza!
To što će neko pokušati da nabraja neke malobrojne i sitne stavke, nije nam donijelo ništa dobro i generacije od 40-60 godina po datumu rođenja, ostadoše uskraćeni za pola životnog vijeka.
Ovo se može reći samo za one sretnike, koji sačuvaše glave i izbjegoše razne biološke i druge agense a koliko njih, na žalost, već odavno nemaju ni mogućnost da ovo sve odvagaju, neću prebrojavati!
Startno vrijeme o kome se može, realno označiti kao termin kada smo se trebali otrijezniti ili bolje rečeno, opametiti i početi birati pametne ljude su nekoliko poslednjih godina prošlog vijeka.
Takvih ljudi smo uvijek imali. Već dokazane stručnjake i one koji su vaspitavani da rade za narod, svoje rodno mjesto ili mjesto življenja smo imali na evidenciji a oni su onda u sklopu tog angažovanja bili spremni stvarati i sebi bolju osnovu za realan i očekivan napredak.
Da, imali smo ih uvijek ali na pogrešnim spiskovima.
Tad, tih poslednjih godina prošlog vijeka, pored ratnih dešavanja i u svemu tome neuspješne političke transformacije u novi, višepartijski sistem, skoro, neprimjetno, poprimili smo neke do tada nepoznate osobine.
Postali smo jedni drugima neprepoznatljivi ali, ipak, uslovno rečeno, veoma brzo smo poprimali osobine svojih komšija, kolega sa posla, ratnika sa bojišta iz susjednog rova i u tom smislu smo polako ali sigurno dolazili do te, po meni, kobne uravnilovke.
Da se razumijemo, ovo samo po stvaranju nekih novih navika i gdje smo se uz stalna pitanja, kako oni mogu a ja ne mogu se mučili neko vrijeme te je tako počeo postupak “prepisivanja“, poređenja i raznih kalkulacija koje iz godine u godinu uspostaviše neke nove standarde!
Nije trebalo mnogo vremena da se zaključi da su ti standardi dobili i poprimili neke političke konotacije iz kojih se rodiše, opet neki novi i još noviji ciljevi sa „savremenim“ agendama.
I opet ta politika opstaje sa povremenim transformacijama, u ovom ili onom obliku ali je zadržala osobinu neke odskočne daske za svaki uspjeh ili „napredak“.
Akcenat, kada je u pitanju ovaj epitet bih ovog puta posvetio privatnom sektoru koji nam u najvećem dijelu taj bruto društveni proizvod drži na neophodnom nivou.
Da podsjetim BDP predstavlja ukupnu vrijednost dobara i usluga proizvedenih od strane građana i preduzeća jedne zemlje, uključujući i one koji žive u instranstvu.
E, ovi naši građani iz inostranstva i domaći privatni sektor nas drže u životu i njima moramo zahvaliti što smo tu gdje jesmo.
Na sreću, i jednih i drugih je sve više i kad se, sve češće, zapitam otkud toliki stanovi, tolika vozila na putu i pored visoke cijene goriva i mnogo čemu još, po ko zna koji put dođem do jasnog i istog odgovora.
To je jedna strana medalje a za drugu nam treba više saznanja, mudrosti i iskrene želje da imamo i jaku državu jer o njenoj imovini, strategiji, željama i mogućnostima, na žalost, nikad nismo sigurni šta će nam donijeti. Ovo, prvenstveno zbog činjenice da svako odlučuje o svom vlasništvu i kad su u pitanju ulaganja, transformacije, napredak a samim tim i snaga.
Kad razgovaramo, maštamo ili želimo neke pozitivne promjene u svojoj lokalnoj zajednici, normalno je da nam je tu lakše ući u suštinu problema i mogućnosti nego kad je u pitanju državni nivo.
U ovoj konstataciji je i jasan odgovor i obrazloženje zašto se narod, veoma lakše uključuje u rasprave oko problema sa kojim se suočavamo u svom mjestu življenja.
Čini nam se, svakako da ćemo na tom nivou lakše pokrenuti inicijativu i doći do nekog poboljšanja.
Međutim, godine iza nas su nas uvjerile da sve zavisi od inicijative i rada Gradske uprave i da nam od njihove agilnosti i rada zavisi mnogo toga.
Konkretno, poslednjih 6. godina, bilježimo stagnaciju i većina naroda, manje ili više kompetentnog za bilo koju problematiku, se oglašava, komentariše i predlaže i zahtjeva neophodan izlazak iz agonije.
U svemu tome, ne tako rijetko, vraćamo se i u prošlost i poredimo prošla vremena sa ovim današnjim pri čemu dolazimo u razne kolizije i tada se javlja druga kategorija stanovništva gdje, u tom slučaju, gubimo neophodan kurs koji priželjkujemo a to je bolji život.
Nije teško, ako hoćemo iskreno, porediti jedno vrijeme sa drugim, okolnosti jedne i druge i zbog toga nam samo treba više razuma i realnosti i objektivno sagledavanje svih problema i definisanje realnih želja i mogućnosti.
Jedno je sigurno, ljudski faktor je bio i ostaće ključna karika i samo u tim okvirima možemo graditi nadgradnju na sve ono što trenutno imamo, i ono što smo stekli geografskim faktorom, naslijeđem od prethodnih država i stečenog u ovoj skorijoj prošlosti.
Iskustva nas uče, da prvo moramo stvarati ljudski i kadrovski balans između nezaobilazne politike i njenih uzdanica i onog drugog dijela kadrova.
Oni koji sami kreiraju svoj put, kroz privatni biznis ili ne ali koji su se svojim radom dokazivali i uvjerili nas da bez njih ne možemo i da je njihovo prisustvo posebno bitno zbog pozitivnog uticaja na mlade stručnjake željne napretka zasnovanog na radu, u prvom redu i koji i svoju budućnost vide u tom angažmanu.
Tako lagano, reklo bi se ali u stvarnosti mnogo teže, dođosmo do današnjice u kojoj smo, evo već u drugom kvartalu 21. vijeka.
Istorija nas je naučila mnogo toga, bar tako bi trebalo?
Iskustva drugih aktera, nosilaca svih aktivnosti u našoj Bijeljini u nekim prošlim dekadama, su nam ostavila neka obilježja koja nas danas podsjećaju ili upozoravaju na neke propuste tadašnjih aktera i mislim da je došlo ono pravo vrijeme kada već ozbiljno treba da analiziramo to vrijeme prošlo.
Narod kaže najjeftinija su iskustva drugih a onda ih vi analizirate i nastojite da ne ponavljate greške prethodnih generacija i to je suština svakog koraka dalje ali koji apriori mora biti uspješan jer život je jedan, reprize su rijetke, pa izvolite.
Dakle, Bijeljina danas.
Na našu sreću ili ne, vodilja je i dalje privatni kapital, njihove vizije i projekti a šta će oni izabrati kao najbolji put i kakav i koliki BDP će nam ponuditi i ostvariti, zavisi i od nas. Mladi i školovani kadrovi, već odavno je vrijeme, treba da se otarase politike i da svoje stečeno znanje i zvanje ponude privatnom sektoru.
To podrazumijeva, pored nauke i struke, mnogo više ozbiljnosti, rada i posvećenosti jer vrijeme iza nas smo, nadam se, svi zajedno iskoristili da prakse koje su mladima uništile karijere je samo pararelnno „obrazovanje“ i politika u najširem smislu te riječi.
Kome i čemu vjerovati, zaključite sami ali jedno je sigurno, pored nauke, svi prate CV koji imate a pored toga sve ostalo je iskustvo i kad ovo saberete, imaćete sigurno svoje mjesto na ovim prostorima a hoću da svi vjerujemo i nadamo se da, ipak, nismo baš dotakli dno.
Privatni sektor je u deficitu sa mladim i školovanim ljudima željnim dokazivanja i neke druge uslove vam neće postavljati, rad i predanost, to je nezaobilazno a jedino mjerilo.
Bijeljina, danas još ima šansu! Vidite li je ?
